"Što misliš, koliko će još spavati?"

"Teško je znati za sigurno, ali vjerujem da bi mogla još neko vrijeme. Prilično se iscrpila."

Ellin je uspjela razaznati dva glasa kroz san – dva poznata glasa – ali još je bila posve omamljena, a oni su utihnuli prije nego što ih je uspjela prepoznati.

Što se događa? Gdje sam?

Pokušala se razbuditi i razmisliti. Nije bila sigurna gdje je, ali zaključila je da leži. Sudeći po pritisku na desnu stranu, očito je ležala na tome boku. Podloga nije bila tvrda i učinilo joj se da leži na nekakvom madracu ili deki, a nešto što je valjda bilo jastuk joj je bilo pod glavom.

Nije je boljelo baš ništa, samo je bila jako pospana. Pa i ovaj glas koji je čula kroz san je rekao nešto o iscrpljenosti. I samo razmišljanje je bilo naporno.

Ali u njoj se počela buditi i znatiželja. Nije li ranije već čula neke glasove kako govore o njoj? Ili je sanjala? Što se dogodilo? Tko je tu u sobi? Što se uopće zbilo sa mnom? Imala je osjećaj da se mnogo toga zbilo, a kako se razbuđivala, radoznalost joj je rasla iz trena u tren. Moram saznati. Polako je i duboko udahnula, skupila snagu, i uz mnogo, mnogo napora otvorila oči.

Sve u sobi je bilo iznad nje – znači ležala je na podu. U vidnome polju su joj bila dva kreveta – svaki s jedne njezine strane – i četiri prilike.

Oči su joj se širom otvorile, a srce joj je poskočilo. U sobi su bili Boromir i Gandalf, a osim njih – Aragorn i Merry! Merry je sjedio na najbližem krevetu, Gandalf i Aragorn su sjedili na malenim drvenim stolcima bez naslona tik uz krevet, a Boromir se u tome času spustio na tlo do nje. Svi pogledi bili su uprti u nju.

"Probudila si se!" uskliknuo je Boromir i najprije posegnuo za njezinom rukom, a zatim je pomilovao po čelu i obrazu.

"Ljubavi", šapnula je, a onda je skrenula pogled. "Aragorne! Merry! Tu ste! Napokon!"

Pokušala se uspraviti, ali otkrila je da je to zadatak teži od očekivanja. Bila je potpuno iscrpljena i samo se uspjela napola pridignuti i osloniti na lakat. Boromir je sjeo uz nju i pružio joj ruku kako bi joj pomogao sjesti, ali Merry ju je gotovo srušio natrag skočivši s kreveta i čvrsto je zagrlivši. Da je Boromir nije pridržao bila bi pala natrag na prostirku.

"Ellin, i ja kažem 'Napokon!' Tako mi je drago da te vidim!" uzviknuo je veselo hobit. Oboje su se široko osmjehivali, a Ellin je tada primijetila da ju je zagrlio samo lijevom rukom dok mu je desna počivala u velikom trokutnom zavoju privezanom oko vrata.

"Merry, Aragorne, presretna sam što vas vidim! Aragorne, zar nisu Legolas i Gimli s tobom? Gdje su? I što ti se dogodilo s rukom, Merry?" upitala je.

"Sve ćeš čuti, samo pomalo", odvratio joj je Boromir. I on se smiješio. "I ne brini za Legolasa i Gimlija, dobro su. Ovdje su u Minas Tirithu. Ako ćeš sjesti, najprije ćemo te smjestiti malo udobnije. Ali ako bi još htjela spavati, pustit ćemo te da se odmaraš."

"Ma tko bi sada više spavao! Sada želim čuti novosti!" uskliknula je, posve se razbudivši. Ogledavši se još malo oko sebe, shvatila je da je bila ležala na podu između dva kreveta. Kada je legla, i zašto? Nije se mogla sjetiti. Ispod nje je bila jedna presavijena deka – očito ju je netko postavio za nju kako ne bi ležala na tvrdome tlu – a druga joj je bila pod glavom. Sada je Boromir ovu potonju postavio uza zid kako bi se mogla leđima osloniti na nju i smjestiti u poluležeći položaj. U prostoriji, naime, nije bilo slobodnoga kreveta i to je trenutno bio najbolji i najudobniji položaj u koji ju je bilo moguće smjestiti.

"Alborn je morao otići, i šalje ti ispriku što te nisu mogli polegnuti na neki krevet", rekao joj je Boromir tiho dok joj je pomagao. "I sama znaš da su svi kreveti zauzeti. No barem su te uspjeli smjestiti na ove deke da ti bude koliko-toliko udobno."

Alborn? Spominjanje njegova imena potaklo je magloviti osjećaj da je i on nekako povezan s trenutnom situacijom u kojoj se nalazila, iako još uvijek nije sve shvatila.

"Sve je u redu. Kada ga vidim ću mu reći da isprika nije bila potrebna", kimnula je Ellin. Ali zašto su me uopće polegli i zašto sam spavala? Pogledala je oko sebe. Boromir i Merry su bili tik uz nju a Gandalf i Aragorn tek malo dalje, sjedeći uz najbliži krevet. Tada se Aragorn progurao između hobita i Boromira te stegnuo obje njene ruke i poljubio je u čelo. Nasmiješila mu se, sretna što ga napokon ponovno vidi i što je bio dobro. A onda je skrenula pogled prema desnome ležaju, i iako iz svoje pozicije nije mogla vidjeti sve, uočila je da na njemu leži mlada plavokosa žena.

Trepnula je, a um joj je eksplodirao od prizora i prisjećanja. Tada se u sekundi svega prisjetila – Albornova poziva, dolaska u ovu odaju, Eowyninog kritičnog stanja, i na kraju onoga teškog, gotovo pogibeljnog putovanja.

"Oh", dahnula je, još uvijek gledajući prema Eowyn. Odaja je bila osvijetljena dvjema svjetiljkama koje su visjele sa zidova, i kada je malo izvila glavu kako bi bolje vidjela, učinilo joj se da Eowyn izgleda bolje – više nije bila onako neprirodno blijeda.

"Da, sada je dobro", rekao je tiho Aragorn primijetivši njezin pogled.

A gledajući na tu stranu, Ellin je primijetila još jednu osobu koja je bila u odaji. Čovjek je sjedio s druge strane Eowynina kreveta i do sada joj je bio skriven od pogleda, a ionako su joj u prvim trenucima nakon buđenja pažnju u potpunosti zarobili Boromir i prijatelji. Promotrila ga je. Moglo mu je biti tridesetak godina, a njegova svijetla kosa i obilježja na ratnoj opremi koju još nije niti skinuo sa sebe odavali su da je iz Rohana. Držao je Eowyninu ruku, a kada ga je bolje pogledala, Ellin je na njegovu licu uočila sličnost s njom. Nije bilo teško pogoditi o kome se radi.

"Eomere, ovo je Ellin kći Laerona, rodom iz Rivendella", predstavio ju je Gandalf. "Ellin, ovo je Eomer sin Eomundov, kralj Rohana i Eowynin brat." Čarobnjakove riječi potvrdile su njezinu pretpostavku. Ali... kralj Rohana? Što...?

"Drago mi je što smo se upoznali, gospo Ellin, i odmah ti moram uputiti zahvalu za ono što si učinila za moju sestru. A kralj Theoden je na žalost poginuo u bici", rekao je Eomer, očito primijetivši njezin upitni pogled. "Stradao je od velike leteće nemani na kojoj je bio Kralj-vještac. No moja sestra ga je osvetila."

Ellin mu je kimnula, dok se Aragorn vratio na svoj mali stolac uz krevet i zagledao u nju. "A kako si ti?" upitao je, a isto se pitanje zrcalilo u očima svih ostalih. Boromir, sjedeći uz nju, nije ispuštao njenu ruku. I upravo je to bilo ono što joj je sada najviše trebalo. Uzvratila je stisak i nekoliko trenutaka je samo mirno sjedila sklopljenih očiju, a njegova je ljubav tekla u nju kroz taj dodir. Potom je otvorila oči i okrenula se Aragornu.

"Umorna sam, ali osim toga sve je u redu", odgovorila je Ellin. "Oh Aragorne..." Na čas je opet vidjela cestu koja je vodila prema tami u daljini i sjene koje su je ispunjavale. Nije bila sigurna kako je uopće smogla snage za sve ono, niti bi li opet mogla ponoviti to isto. Naježila se i zadrhtala, i ponadala se da više nikada neće morati učiniti nešto slično. "Bila sam..." Kako da objasni? Nije htjela mnogo opisivati – nije imala ni najmanje želje ponovno to proživljavati. "Došla sam do samoga ruba", bilo je sve što je rekla na kraju, nakon stanke.

Boromirove oči bile su zabrinute, Merryjeve uplašene; njegov smiješak zbog ponovnog susreta trenutno je iščezao. Aragorn i Gandalf su je pozorno promatrali i očito razmišljali o njezinim riječima. Naposljetku, Aragorn joj je polako kimnuo.

"Razumijem", rekao je tiho, i pročitala mu je u pogledu da je doista tako. Na kraju krajeva, svijet duša nije mu bio nepoznat kao ostalim ljudima.

"Reci mi, kako je ona sada? Što sam uopće uspjela učiniti? Ne sjećam se samoga kraja, ne znam jesam li joj uspjela prenijeti išta svoje snage. I što si ti još učinio?" upitala je gorljivo. Osjećala je silnu potrebu saznati.

"Jesi, uspjela si u tome, a ja sam dovršio ono što si ti započela", odgovorio joj je Aragorn. "Čut ćeš sve detalje, no krenimo od početka. Nakon što smo se susreli na bojištu, svi smo došli u grad. Legolas i Gimli su pošli otpočinuti, a ja sam zajedno s Boromirom i Gandalfom došao ovamo u Kuće izlječenja. Boromir je došao jer je želio obići Faramira, koji je bio ranjen u borbi."

Ellin je brzo skrenula pogled prema Boromiru, uplašena, ali njegov osmijeh joj je rekao da je sve u redu i prije njegovih riječi.

"Ozljeda noge. Nije opasno."

Odahnula je s olakšanjem, te se opet okrenula Aragornu očekujući nastavak.

"A zatim, tek što smo ušli, pogodi koga sam ugledao u holu bolnice?" upitao ju je Aragorn, sada se nasmiješivši. "Ovdje prisutnoga hobita! U Kuće izlječenja ga je upravo bila dopratila jedna djevojka i tražila je nekog liječnika koji bi ga mogao primiti. Bio je..."

"Rekao si djevojka?!" prekinula ga je Ellin, a lice joj se ozarilo u nadi. "Je li imala crvenu kosu?"

"Jest", potvrdio je Aragorn iznenađeno i upitno je pogledao.

"Oh, to je Meriel, djevojka s kojom sam se sprijateljila", objasnila je. "Bila je među dobrovoljcima koji su se prijavili za obranu grada. A sada su mi tvoje riječi potvrdile da je i ona dobro nakon ove velike bitke, i tako mi je drago to čuti."

"Razumijem", kimnuo joj je Aragorn, te nastavio. "Merry nije imao fizičkih ozljeda, ali bio je pogođen crnim dahom. Naime, naš dragi hobit je stigao u Gondor zajedno s rohanskom vojskom i borio se uz Eowyn. Kada se Kralj-vještac obrušio na njih Merry ga je najprije ranio u nogu, a njezin udarac ga je potom ubio."

Ellin je zinula te skrenula pogled prema Merryju koji se u međuvremenu ponovno popeo na Eowynin krevet i sjeo na njegovo podnožje. Hobitovo lice bilo je nasmiješeno i vragolasto, ali istovremeno i skromno. Iza vesele vanjštine bilo je zrelosti koje nije bilo u hobitu koji je prije samo tri mjeseca stigao u Rivendell.

To je, dakle, bila cjelokupna priča o uništenju njihova moćnoga neprijatelja. Opet se prisjetila proročanstva. I pokazalo se točnim, pomislila je. Na kraju su za Kralja-vješca bili kobni jedna žena i jedan hobit.

"Još dok smo bili na ulazu, tek što smo sreli Merryja", nastavio joj je pričati Boromir, "prišao mi je jedan od bolničara i prenio poruku da se hitno traži veliki izlječitelj sa sjevera – ujedno naš budući kralj – jer je potreban u jednom teškom i važnom slučaju. Potom nas je doveo u ovu odaju gdje se Aragorn posvetio najprije Eowyn, a zatim i Merryju."

"Vjerujem da je Merryjev udarac bio ono što je učinilo nazgula ranjivim", oglasio se tada Gandalf. "Merry je, naime, upotrijebio vilenjački mač koji je dobio od Galadriel, i moć vilenjaka iz davnine skupljena u oštrici je razbila čaroliju njegove besmrtnosti."

Razmišljajući o tome Ellin je kimnula u znak slaganja, baš kao i ostali oko nje. Nešto ju je, međutim, ipak zbunjivalo.

"Tvoja desna ruka, Merry, ova u povoju", pokazala je usput prema njoj dok je govorila, "pretpostavljam da je ruka u kojoj si držao mač?"

Hobit joj je kimnuo, a Aragorn joj je pružio još malo objašnjenja.

"Bio je iscrpljen i omamljen što je bila posljedica crnoga daha, i bio je izgubio osjet u toj ruci. Međutim, zahvaljujući čaju i oblogu od athelasa, raspoloženje mu se već vratilo na uobičajeno – kao što vidiš i sama – a i ruka će biti u redu za dan ili dva."

Da, vidjela je. I da, istovremeno je bilo vrlo zbunjujuće.

"Dakle, i Merry i Eowyn su preko svojih oštrica bili u direktnome kontaktu s nazgulom", rekla je Ellin zamišljeno, nakrivivši glavu u stranu. "Pa ipak, njemu samo malo nedostaje da bi bio onaj naš stari Merry kojega poznajemo, a ona..." zastala je, opet se naježivši pri pomisli na onaj crni ponor. "Ne mogu ti dočarati koliko je malo nedostajalo. Vidjela sam... vidjela sam onaj svijet", rekla je tiho na kraju, ozbiljno gledajući Aragorna.

Boromirovo čelo se nabralo od zabrinutosti i na trenutak je malo jače stisnuo njezinu ruku koja je i dalje ležala u njegovoj. Aragorn joj je pak uzvratio ozbiljan pogled, i vidjela je brigu i u njegovim očima.

"Možda i ne mogu zamisliti kako je izgledalo, ali shvatio sam da je moralo biti jako kritično", odvratio joj je Aragorn nakon nekoliko sekundi šutnje. "Došavši ovamo, poprilično sam se iznenadio videći te kako spavaš na podu, a istovremeno sam osjetio crni dah kod Eowyn. Tada me Alborn, koji je tada bio u ovoj odaji, upoznao sa svime što se dogodilo. Ti si bila klonula nakon svoje intervencije, i čovjek mi je rekao da si ih jako uplašila budući da si u tome času bila nepomična i jako blijeda. U prvi mah su se pobojali da ste obje izgubljene. Ali onda su shvatili da dišeš i da si samo izuzetno iscrpljena, i u nedostatku prostora su te polegnuli na ove deke kako bi mogla spavati."

"Mislim da sam..." prekinula ga je Ellin, opet se pokušavajući sjetiti. Ponovno je pomislila kako je čula neke glasove kroz san, i sada je imala osjećaj da se radilo o Albornu i onome drugome liječniku koji ih je dočekao u odaji. No nije bila sigurna, i naposljetku je samo odmahnula glavom te se vratila na opisivanje svoga susreta s Eowyn. "Odmah sam shvatila da je slučaj izuzetno težak, a kada sam vidjela da je davanje čaja od athelasa apsolutno nemoguće, shvatila sam da mi preostaje samo jedna mogućnost. Pokušala sam joj dati snage i prizvati je natrag. Bilo je izuzetno teško i nisam bila sigurna jesam li uspjela, jer mi se na kraju sve potpuno zacrnilo."

Aragorn ju je kratko promatrao.

"Jesi, uspjela si. Ali posljedice crnoga daha su i dalje bile vrlo snažne, jer čak i kada sam je ja nastojao dozvati, njezin je duh još uvijek bio prilično daleko u tami i bilo je potrebno uložiti svaku mrvicu snage koju sam imao. To mi je također bio znak da je ranije doista bila na rubu", rekao je Aragorn. "Ti si učinila onaj prvi korak u njenome spašavanju, odnosno omogućila si meni da je spasim. Da nisi ti stigla ovamo prva, ja bih sigurno bio stigao prekasno."

Ellin je kimnula i malo se nasmiješila, dok joj se s usana oteo uzdah olakšanja. Dakle, ipak je sve prošlo dobro. No njezino glavno pitanje i dalje ju je mučilo.

"I tako se sada vraćam na ono što ne razumijem. Kao što sam rekla, oboje su bili u istoj situaciji. Merry je prošao s lakšim posljedicama, a ona je gotovo umrla. Zašto?"

Aragorn joj nije odgovorio, samo se namrštio i stisnuo usne. Umjesto njega, progovorio je Gandalf.

"Već smo imali prilike vidjeti da su hobiti neobično otporni na utjecaj Prstena, i rekao bih da ta ista hobitska otpornost pomaže i Merryju da prebrodi posljedice crnoga daha", rekao je polako čarobnjak. "Što se pak tiče Eowyn..." zastao je i zagledao se u lik koji je mirno ležao na krevetu. Iako sa svoga mjesta nije mogla dobro vidjeti, Ellin je vidjela da Eowyn sada diše dublje i pravilnije nego ranije kada je ona prvi put stigla u odaju. "Ona je bila duboko nesretna. Duša i srce su joj bili izmučeni, i stoga podložni utjecaju tame. Vjerujem da je to razlog zbog kojega ju je crni dah pogodio tako snažno."

Ellin se zamišljeno zagledala u Gandalfa, a jedno sjećanje je sunulo na površinu. "Nemam zašto živjeti." Da, Gandalf je očito itekako dobro osjetio Eowynine emocije. Ali samo je polako kimnula i nije ništa rekla na glas; na neki način, one misli koje su tekle između njih dvije bile su nešto vrlo povjerljivo i nije ih htjela odati ostalima. Jednom kada se probudi, Eowyn će biti ta koja će odlučiti što će kome reći – i hoće li uopće.

"Nesretna?" ponovio je Eomer, tek sada se ponovno uključivši u razgovor. "Znam da joj nije bilo lako gledati kako naš ujak slabi pod utjecajem Grime, kao uostalom i meni, a mučilo ju je i to što je tijekom zadnjih mjeseci bilo sve više žrtava zbog napada orka. Znate, duboko je suosjećala s našim narodom. Ali nesretna...?"

"Gandalf je u pravu. I ja sam isto osjetio za svoga boravka u Rohanu", rekao je Aragorn. Glas mu je odjednom zvučao promuklo, a lice mu se smračilo. "Htjela je slobodu. Htjela je jahati s muškarcima i odlaziti na pohode, a bila je rođena kao žena na visokome položaju kojoj dvorske dužnosti nisu dozvoljavale ispunjavanje vlastitih želja. Dan po dan, godinu za godinom, njezina je duša sve više trpjela."

Iako je izgledalo da Eomer nije primijetio niti shvatio sestrine osjećaje, Ellin nije imala dojam da su Aragornove riječi bile upućene Eomeru kao prijekor zbog toga; zapravo je izgledalo kao da se Aragorn ne obraća nikome određeno već da razmišlja na glas. A gledajući napeto njegovo držanje i njegov pogled koji je odlutao negdje u daljinu, bila bi se zaklela da nije izrekao sve što mu je bilo na umu. Poznavala ga je i osjećala je da u njemu ima još nečega što nije rekao na glas. Je li možda i on naslutio ili saznao za neku Eowyninu tajnu tijekom boravka u Rohanu? Pomislila je da bi to moglo biti najvjerojatnije objašnjenje, no nije imala namjeru pitati o čemu se radilo. Nije li upravo prije nekoliko trenutaka razmišljala baš o toj stvari? Tajne su bile privatne.

"Povremeno je dala naslutiti da bi željela ići s nama, no nisam mislio da je to toliko pogađa", rekao je Eomer. Lice mu je bilo tužno, i sada je njegov izraz odavao kajanje što nije obratio više pažnje na svoju sestru.

"Jesi li znao da je krenula s vojskom?" upitao ga je Gandalf.

"Ne, nisam", odmahnuo je Eomer glavom. "Saznao sam tek nakon što je bila otpremljena ovamo jer su je, naravno, prepoznali čim su joj skinuli kacigu. Mislim da nitko nije shvatio ranije."

Merry se tada uzvrpoljio na svome mjestu, i svi su se pogledi okrenuli prema njemu.

"Ja sam znao", rekao je, visoko dignuvši glavu. "Od početka pohoda sam jahao s njom. Rekla mi je da ne kažem drugima, i naravno da sam obećao čuvati njezinu tajnu. Uostalom, upravo mi je ona pružila najviše podrške od prvoga dana, pa sam htio i ja pomoći njoj." Ovo posljednje je izrekao uz mrvicu prkosa i bilo je vidljivo da se ni najmanje ne kaje što nije nikome otkrio da je i ona među jahačima.

Eomer ga je promatrao nekoliko trenutaka, te naposljetku kimnuo. Izraz kajanja od maloprije kao da se još i pojačao.

"Posramio si me, Merry, i moram priznati da sam pogriješio. Nisam mislio da je ijednome od vas dvoje mjesto u ratu, ali prevario sam se. Upravo ste vi savladali najmoćnijega neprijatelja, i hvala vam na tome", glas mu je bio iskren i Merry mu se nasmiješio. Eomer je potom pogledao Ellin i Aragorna. "I moram ponoviti – vama dugujem najdublju zahvalu što ste je spasili. Nisam razumio mnogo od onoga o prizivanju duša što ste opisali, ali shvaćam da je bila gotovo izgubljena. Hvala vam."

"Nema na čemu", odvratio mu je Aragorn, a i Ellin je ponovila iste riječi. Aragorn je tada ustao. "No, moj posao ovdje je gotov, barem za sada, i moram se posvetiti i drugim pacijentima. Zapravo sam upravo htio krenuti kada si se probudila", obratio se Ellin.

"Oh, pričekaj još samo trenutak", zaustavila ga je. Bilo je još stvari što je htjela saznati. "Ja sam znala za zastavu koju je izradila Arwen i vidjela sam je nekoliko puta kako je njezin posao pomalo napredovao. Pitala sam se tko će ti je donijeti i hoće li stići do tebe na vrijeme. Kao što smo svi vidjeli, to se i ostvarilo; ali kako to da si došao u Minas Tirith iz pravca juga?"

Tada joj je samo ukratko opisao njihovo putovanje Stazama mrtvih, prizivanje uklete vojske i bitku u južnome Gondoru. A onda je čula i o Halbaradovoj pogibiji.

"Oh, Aragorne, tako mi je žao", šapnula mu je stegnuta grla. I ona je voljela Halbarada, a dobro je znala koliko je Aragorn bio blizak s rođakom. Promotrila ga je. Izvana je bio miran, ali znala je koliko mu je teško. Halbaradova smrt bio je jedan od najtežih udaraca još otkako je postao vođa Dunedaina, i znala je da mu sadašnji rad u Kućama izlječenja na neki način i pomaže u nošenju s gubitkom.

"Mislim da bih i ja mogla sada nastaviti s poslom", rekla je naposljetku. Iako iscrpljenost još nije posve nestala, sada se osjećala bolje.

"Jesi li sigurna?" upitao ju je Boromir. "Možda bi se trebala još malo odmoriti."

"Bit ću u redu", kimnula je.

Boromir se u trenu našao na nogama te joj pružio ruku i pomogao joj pri ustajanju. U prvi mah joj se malčice zavrtjelo, ali prošlo je u trenu. A tada se oglasio i njezin trbuh.

"Umirem od gladi. Zapravo sam upravo bila stigla u blagovaonicu kada me Alborn pozvao ovamo. Idem se najprije okrijepiti, i sigurno ću se nakon toga osjećati posve dobro i bit ću spremna raditi dalje." Tada joj je pogled pao na posudicu na ormariću pokraj Eowynina uzglavlja u kojoj je bila mala količina kaše. Po mirisu je odmah prepoznala da se radi o athelasu, ali učinilo joj se da je pripravljen malo drukčije no što je izgledao protuupalni melem. Uz to, Eowyn nije imala otvorenih ozljeda za koje bi melem bio nužan, pa se utoliko više iznenadila zašto je ta kaša uz njezin krevet.

"Što si to pripremio?" upitala je Aragorna.

"To su ocijeđeni kuhani listići athelasa, i zatim izmrvljeni u kašu. Smjesa mora biti jednoliko izmiješana i nešto manje gusta nego kada pripremaš melem za rane", objasnio je. "Ako ti za nekog pacijenta čaj od athelasa nije dovoljno jaka doza lijeka ili ako pacijent ne može piti, napraviš ovakvu kašu i njome premažeš njegove desni. One imaju sposobnost jake apsorpcije. Na ovaj način dobivaš najjače moguće djelovanje athelasa. Za slučaj težak poput ovoga to ti je najbolji, a zapravo i jedini mogući način liječenja."

Ellinine oči su se raširile.

"Oh! Nisam znala za to!" Naravno, odmah se sjetila Eradana i svoga eksperimenta nastalog iz očaja, i poželjela da je znala za ovu metodu i ranije. "Svakako ću zapamtiti. I moram to prenijeti Albornu."

"Zadržao se neko vrijeme ovdje nakon što sam stigao, pa je već vidio i pripremu i primjenu", rekao je Aragorn pa se nasmiješio. "Zanimljiv čovjek, i svakako vrlo iskusan izlječitelj. Rado bih ga malo bolje upoznao." Potom joj je prišao i još jednom je zagrlio prije no što će izaći. "Sretan sam što smo svi opet zajedno."

Nakon što je Aragorn izašao, Gandalf se najprije obratio Eomeru.

"Ti ćeš ostati još neko vrijeme uz sestru?" upitao je čarobnjak, a Eomer mu je kimnuo. Gandalf se potom okrenuo Merryju. "Ti se moraš oporaviti od susreta s nazgulom, i ako se Boromir slaže, odvest ću te u Kulu. Nije potrebno da ležiš ovdje u bolnici, a osim toga tu ionako nema mjesta."

"Naravno, samo izvolite", odvratio je Boromir. "U Kuli ima dovoljno soba za sve."

Tada su i njih dvojica izašli, i samo je Boromir ostao uz Ellin. Okrenula se prema njemu i bolje ga promotrila. Očito je oklop odložio negdje, no bilo je vidljivo da je u Kuće izlječenja stigao direktno s bojišnice, a podočnjaci su jasno odavali njegov umor. Ali smiješio joj se, i ona se smiješila njemu.

Bio je tu uz nju. Preživio je sve one teške borbe tijekom opsade, kao i ovu posljednju, današnju. I sada su bili zajedno. Prijatelji su joj također bili dobro. Smatrala se vrlo sretnom i u sebi je uputila veliku zahvalu Eruu. Naravno, rat sa Sauronom još nije bio gotov, ali završila je barem ova faza i sada su mogli malo predahnuti.

Da, doista je bila presretna.

Izašli su iz odaje i Boromir ju je otpratio do blagovaonice, no zastao je ispred vrata.

"Nećeš se i ti malo okrijepiti?" upitala ga je.

Odmahnuo je glavom.

"Kasnije. Iako sam želio poći do Faramira kao prvu stvar po dolasku u bolnicu, zapravo to još nisam stigao učiniti", priznao je. "Kao što si čula, čim smo ušli nabasali smo na Merryja, a gotovo istovremeno je Aragorn primio onu hitnu poruku. Bio sam znatiželjan pa sam ga pratio kako bih vidio o čemu se radi, misleći kako ću ostati uz njega samo nekoliko minuta. No kada sam ušao u odaju i ugledao tebe kako ležiš na podu, naravno da nisam otišao nikamo već sam ostao. Najprije sam promatrao što je Aragorn radio, a onda sam ga pitao za procjenu tvoga stanja. Tada si se probudila."

"Razumijem", kimnula je. "Ja sam sada bolje, a sigurno ću nakon obroka biti još i bolje pa ću se vratiti na posao. Svakako pozdravi Faramira. Nastojat ću ga i ja obići ako stignem. A što ćeš ti nakon toga?"

"Večera, osvježenje, pa povratak na Pelennorsko polje. Dogovorio sam se s ujakom i rođacima da ćemo se smjenjivati u nadzoru vojske", odgovorio je Boromir, pa joj prišao sasvim blizu i zagledao se u nju. "Za dan ili dva bi sve ono najvažnije trebalo biti riješeno, a nadam se da ćeš tada i ti imati malo manje posla. Nadam se da ćemo napokon provesti koji trenutak zajedno. Nedostajala si mi."

"I ti meni", šapnula je, i zadrhtala. Svakoga sata, svakoga dana, znala je da je bio u velikoj opasnosti. Cijelo to vrijeme se silno bojala. I nakon svih tih teških trenutaka sada je napokon bio pred njom. Doista je tu. Ne sanjam. Nije mogla odvojiti pogled od njega. "Volim te."

"I ja volim tebe, malena", odvratio je. Polako se prignuo prema njoj i poljubio je. "Vidimo se uskoro. Obećavam."

Gledala je za njim dok je odlazio, i smiješila se.

-x-x-x-

Probudilo ju je šuškanje negdje nedaleko od nje. Dok joj se polako vraćala svijest, shvatila je da nema pojma gdje se nalazi, niti koji je dan, i da se ne sjeća kada i kako je legla spavati.

Potom je polako otvorila oči, ali niti to nije pomoglo odgovoriti na njena pitanja. Otkrila je da leži na leđima, a iznad nje je bio bijeli strop. Okolina joj je bila potpuno nepoznata. Ovo nije moja soba, pomislila je Eowyn u istome trenutku kada su joj mirisi ljekovitih biljaka te pogled na opremu odaje i još dva kreveta otkrili da se radi o bolničkoj sobi. U ustima joj je bio neki neobičan okus – premda nimalo neugodan. Možda od nekog lijeka, zaključila je. Istovremeno je shvatila da joj u lijevoj ruci pulsira tupa lagana bol, i tada su se sva njezina sjećanja probudila odjednom. Bitka. Orci. Bezbroj orka. Pa pojava one jezive divovske zvijeri. Theodenov pad. U grlu ju je steglo kada se sjetila toga trenutka.

I naposljetku, borba s onim užasnim neprijateljem.

Sjećala se da je zarila mač u otvor u kacigi, i to je bilo posljednje što je znala. Nakon toga su zavladali bol i tama. Crna, duboka, dugotrajna tama. Nije znala više ništa. Očito je nekako dospjela u bolnicu, ali nije znala kako.

I očito ipak nije bila mrtva.

Kako je malo okrenula glavu u lijevo i desno da bi razgledala što je oko nje, pokret i šum su privukli pažnju osobe koja je razvrstavala ljekovito bilje na jednoj polici. Čovjek je okrenuo glavu prema njoj i, kada je vidio da je budna, brzo je prišao njezinome krevetu. Eowyn je vidjela da su mu se oči širom otvorile, a lice mu se razvedrilo.

"Gospo, budna si!" uskliknuo je. "Ja sam Damrod, bolničar zadužen za dežurstvo u ovoj sobi. Kako se osjećaš?"

Kako se osjećala? Razmislila je. Razmislila je o svemu.

Tužno, zbog gubitka ujaka. Nije imala prilike provjeriti kako je Theoden nakon što ga je bila dohvatila ona velika neman – njezin dvoboj s nazgulom je uslijedio odmah potom – ali vidjela je njegov pad i instinktivno je znala da nije mogao preživjeti.

Uplašeno, jer nije znala je li joj brat živ.

Umorno – činilo joj se da nema ni mrvice snage.

Prazno, jer onaj za kojim je čeznula očito nije mario za nju.

Jadno, jer umjesto da se i dalje bori, nalazila se u bolnici – ozlijeđena i onemogućena u stjecanju slave.

Naravno, čovjek je nije pitao za to. On je bio bolničar, i htio je znati što osjeća od fizičkih simptoma.

"Pa... malo me boli lijeva ruka." Iznenadilo ju je koliko joj je glas bio promukao i slab. Spustivši pogled, otkrila je da je u udlazi. Pokrivač joj je bio navučen do pazuha, a obje ruke su joj počivale na njemu.

"Lijeva ruka ti je bila slomljena, gospo. Ali čuo sam da izlječitelji govore da je prijelom čist i da će dobro zacijeliti", rekao je Damrod. Osmjehivao se i Eowyn se učinilo da je promatra na čudan način – kao da je presretan što se probudila. Bila joj je prirodna pomisao da su izlječitelji vrlo suosjećajni ljudi i da se istinski raduju i tuguju ovisno o ishodu liječenja svojih pacijenata. Ali ovaj čovjek je djelovao apsolutno ushićeno njezinim buđenjem, a na njegovom licu gotovo da je mogla pročitati divljenje.

Zašto? Bila je zbunjena. Što je izazvalo takvu reakciju?

"A tvoja desna ruka?" upitao je dalje čovjek, prekidajući njezino razmišljanje. I nastavio je zadivljeno promatrati.

Eowyn je prebacila pogled na desnu ruku i pokušala je podići. I shvatila da ne može. Točnije, samo je malo uspjela pomaknuti prste, no to je bilo sve. Gotovo uopće nije imala osjeta u toj ruci.

"Oh... što...?"

"I desna ruka ti je ozlijeđena, gospo. Idem brzo pozvati nekoga od izlječitelja koji su te liječili."

Čovjek se već počeo okretati kako bi izvršio ono što je izrekao, ali Eowyn ga je zaustavila.

"Čekaj!" zazvala ga je. Zastao je i pogledao je.

Odjednom ju je neizdrživo mučio nedostatak informacija i morala je saznati sve ono što joj nije bilo poznato.

"Moj brat... Eomer... znaš li možda ako je dobro?" upitala je, zadržavajući dah.

"Jest", odgovorio je odmah Damrod, smiješeći se. "U nekoliko je navrata dolazio ovamo vidjeti te, ali stalno si spavala, a on te nije htio buditi. Pretpostavljam da ima i drugih zaduženja pa ne može stalno biti uz tebe, ali sigurno će doći opet."

Odahnula je. Činjenica da je Eomer bio dobro je bila bar jedna pozitivna stvar u svemu. No ona je željela znati i ono čega se nije sjećala.

"Bojim se da se ne mogu sjetiti mnogočega otprije... nazgul... onaj s kojim sam se borila... je li ti možda poznato jesam li ga uspjela barem malo ozlijediti?" upitala je.

Nevjerojatno, ali čovjekovo lice se još izmijenilo – divljenje u njegovim očima je postalo još izrazitije.

"Ubila si ga, gospo!" uskliknuo je, a glas mu je bio pun poštovanja. "Svi govore o tebi i tvome djelu! Bio je to glavni nazgul, Kralj-vještac, i njegov je pad ubrzao i poraz njihove vojske. No, idem sada po nekog izlječitelja. On će te pregledati i odgovoriti na sva tvoja pitanja."

S tim riječima je izašao, ostavivši je posve šokiranu. Ubila sam ga?! Nisu li nazguli bili besmrtni? U Rohanu se, srećom, nikada nisu susretali s njima, ali znala je što su oni i znala je da su bili besmrtni i neuništivi. Je li moguće da je ona, Eowyn kći Eomundova, doista uspjela ubiti toga strašnog neprijatelja?

Sudeći po čovjekovim riječima, činilo se da jest. Ma koliko zvučalo nevjerojatno.

Tada se sjetila Merryja i zabrinuto se namrštila. Razdvojili su se u trenutku kada se na njih obrušila neman i nije znala što se s njime dalje dogodilo. Nadala se da je dobro i da se izvukao. Pitat će za njega; valjda će netko znati. Ako ništa drugo, barem ga je bilo lako opisati.

Opet je pogledala oko sebe i malo bolje obratila pažnju na ljude koji su bili s njom u sobi. Ranjenik što je ležao na desnom krevetu je spavao. Okrenula je glavu ulijevo i otkrila da je drugi čovjek budan. On je bio u poluležećem položaju i, koliko je mogla vidjeti, imao je zavoj oko ramena i grudi. Promatrao ju je, a kada su im se pogledi susreli, kimnuo joj je.

"Pozdrav, gospo. Jednom kada opet budem sa svojim drugovima, pričat ću im da sam imao čast dijeliti bolesničku sobu s Eowyn Rohanskom, junakinjom koja je ubila Kralja-vješca. Nadam se da ćeš se brzo oporaviti."

Otvorila je usta, ali nije uspjela progovoriti otprve. Trepnula je nekoliko puta, i naposljetku mu uspjela kimnuti.

"Hvala", rekla je tiho i opet se zagledala ravno pred sebe, u strop. Bila je zbunjena. Iznenađena. Reakcije ovih ljudi bile su za nju nešto posve novo. Divljenje. Poštovanje. Da, poštovali su je i na rohanskome dvoru, ali samo zbog onoga što je bila po rođenju. Tamo nije imala prilike istaknuti se svojim djelima. Ali ovi ljudi su se, izgleda, divili onome što je učinila na bojištu.

Je li moguće da je ipak uspjela postići neko doista važno djelo?

Pa... činilo se da jest. Po prvi put nakon dugo vremena lagano se osmjehnula.

Naravno, i dalje je u njoj bila velika tuga zbog njega. Jer zajedno sa svim događajima s bojišta prisjetila se i njega – čovjeka koji joj je zaokupio pažnju otkako ga je upoznala. A on je nije gledao na isti način kao ona njega. To joj je bilo jasno iz njegovih riječi one posljednje večeri u Rohanu, a još više iz sažaljenja u njegovim očima.

U tome trenutku – prilikom njegova odlaska iz Rohana – bila je i tužna i ljuta. Nije htjela sažaljenje. Htjela je ljubav. I slavu. I krenula je na pohod tražeći junačku smrt u ratu misleći da nema zašto živjeti.

Ali sada, iako tuga još nije mogla nestati, osjećala se malčice drukčije. Pogledi i riječi ove dvojice ljudi su joj poručivali da je ipak učinila nešto važno.

Ubila sam nazgula. Još jednom si je predočila događaje s bojišta. Sjećala se udarca mačem u otvor kacige, i sada je znala da je to očito bio presudni udarac. Prisjetila se da ju je nakon toga strahovito zaboljela desna ruka – toliko da je ispustila mač i vrisnula – a prodorna vrela bol joj se proširila cijelim tijelom. Nakon toga joj se sve zacrnilo i mora da je izgubila svijest.

A koliko dugo zapravo ležim ovdje? Kada se sve to dogodilo? Ovaj bolničar nije ništa spomenuo o tome koliko je dugo u bolnici. Morat ću pitati izlječitelja kada dođe. Svjetlost koja je ulazila kroz prozor joj je govorila da je vani dan, ali Eowyn ipak nije bila ništa bliže odgovorima na svoja pitanja. Mogao je biti isti dan. A mogao je biti i sljedeći.

Zamišljeno stisnuvši usne, zaključila je da je sklonija povjerovati u ovo drugo. Iako je bila u nesvijesti, iako nije imala nikakve vremenske oznake niti ijedan drugi konkretni pokazatelj, imala je osjećaj da je njezino putovanje kroz tamu bilo prilično dugačko, kao i da je bila potonula u neko vrlo duboko ništavilo. Tama, noć bez zvijezda, samoća, tišina, hladnoća. Gotovo kao da joj se ostvarila njezina želja prije odlaska na ratni pohod – pronaći smrt u bici. Zadrhtala je, odjednom podsvjesno shvaćajući da je bila sasvim blizu tome.

A onda je zastala, namrštivši se. Samoća, tišina – ponovno su joj sijevnule misli od maloprije. No je li bilo baš tako? I opet – nije imala baš ništa u što je mogla uprijeti prstom. Ali dok je sada razmišljala o tome shvatila je da prisjećanje na tu tamu, koliko god bilo nelagodno, u sebi nosi i neke druge osjećaje. Ne, nije znala što se uistinu događalo, nije bilo stvarnih slika u njezinome pamćenju, ali odjednom se nije mogla oteti dojmu da ipak nije bila sama. Kao da je uz nju bio netko – netko tko joj je pomogao kada joj je bilo najteže i najmračnije. I taj netko, to nešto, dalo joj je snage i utjehe.

Po drugi put nakon dugo vremena lagano se osmjehnula.

To je ludo. To je nemoguće, bilo je prvo sljedeće što je pomislila. Sva ta sjećanja i misli koje su joj se rojile glavom bile su posve neopipljive. Nije bilo stvarnih činjenica koje bi ih potvrdile. Sigurno umišljam. Zacijelo sam samo sanjala.

No ipak je osjećala da nije tako. Ma koliko njezini predosjećaji bili nevjerojatni i neobični, nije mislila da su samo plod mašte ili snova. I bila je sigurna da će zauvijek vjerovati u njih. Bila je to jedna od onih situacija kada osoba nema baš ništa osim predosjećaja, ali kada je apsolutno uvjerena da je on točan.

Tada su se otvorila vrata i u prostoriju se vratio onaj bolničar – Damrod je njegovo ime, prisjetila se. A iza njega je ušla najljepša žena koju je Eowyn ikada vidjela. Za njom je hodala djevojka, sasvim mlada kako je izgledalo na prvi pogled, žarkocrvene kose. No Eowyn je vratila pogled na višu crnokosu ženu. Pokraj nje se istoga časa osjetila posve neugledno. Doista nije bilo pošteno da netko ovako izgleda, pomislila je. No tada je bolje pogledala i shvatila da je pred njom vilenjakinja, i otkrila da su sve legende o ljepoti vilenjakinja koje je ikada čula u djetinjstvu istinite. Na kraju krajeva, nije li već upoznala Legolasa, i nije li već vidjela da se i on itekako ističe izgledom?

Nije vidjela odjeću vilenjakinje budući da je bila ogrnuta bijelom bolničkom kutom, jedino se moglo vidjeti da ispod nosi tamnosmeđe hlače. Crna kosa joj je bila spletena u pletenicu. Prišla je njezinom krevetu – Damrod i crvenokosa djevojka dva-tri koraka iza nje – i blago joj se nasmiješila.

"Ja sam Ellin iz Rivendella i izlječiteljica sam", predstavila joj se vilenjakinja. "Jedna sam od troje liječnika koji su te pregledali i liječili kada si bila dopremljena. Damrod je bio u potrazi za nekim od nas tri, a ja sam bila prva na koju je naletio."

Kako li je netko tko dolazi iz tako udaljenoga mjesta na sjeveru završio u Minas Tirithu? No Eowyn se nije zaustavila da bi razmišljala o tome, već se zagledala u lice i kompletnu pojavu izlječiteljice. Ali sada više nije razmišljala o njezinoj ljepoti jer ju je, sasvim neočekivano, počelo kopkati nešto drugo. Nešto na izlječiteljici je djelovalo... poznato. I same njene riječi su zvučale kao odjek nečega što je već čula. Naravno, bilo je to posve besmisleno. Nikada ranije nije upoznala niti jednu vilenjakinju. Pa ipak, što ju je duže gledala, nije se mogla otresti dojma da je baš "poznato" prava riječ.

"Ja sam Eowyn kći Eomundova, iz Rohana", odvratila je najzad i kimnula, i dalje proučavajući sugovornicu.

"Naravno, znam tko si ti", rekla joj je Ellin i još se šire osmjehnula.

Riječi su joj odjeknule u umu. Znam tko si ti.

Već je to čula. Možda maloprije. Možda prije nekoliko sati.

Znam tko si ti.

Riječi tako poznate. Gdje i kada i od koga ih je čula?

Nije se mogla sjetiti. Ali bila je sigurna da joj je to netko već rekao, i to vrlo nedavno.

"Bila si ozlijeđena i teško pogođena crnim dahom", rekla je vilenjakinja, sada se malo uozbiljivši. "Jesi li imala ranije prilike čuti za to?"

Ne mogavši razriješiti zagonetku riječi koje su joj zvučale poznato i ostavivši razmišljanje o tome za kasnije, Eowyn je usmjerila pažnju na pitanje izlječiteljice.

"Znam što su nazguli i znam da šire stravu oko sebe." Oh, itekako dobro je to imala prilike otkriti. U prvome trenu kada je ugledala ono strašno stvorenje ispred sebe bila je posve paralizirana od straha i nije se uopće mogla pomaknuti. Da je nazgul odmah potegnuo svoje oružje umjesto što joj se najprije obratio i tako joj zapravo dao nekoliko trenutaka da se pribere, sada bi bila mrtva. Jedino ju je ljubav prema ujaku pokrenula da se suprotstavi i pokuša ga osvetiti. "Ali ovo drugo... ne, nije mi poznat taj naziv."

Ellin je malo nakrivila glavu, kao da razmišlja kako bi objasnila.

"Crni dah je utjecaj koji nazguli imaju na one koji su im blizu. Možda bi se moglo reći da je nalik bolesti, no u ovome slučaju se ne radi o uobičajenoj bolesti tijela već nazgul utječe na dušu i srce osobe. Crni dah je nešto što guši duh, oduzima mu snagu, slama ga. Osoba koja je pogođena njime – pogotovo kada se radi o teškom slučaju kao što je bio tvoj, a što je posljedica izravnoga kontakta – može naprosto uvenuti i umrijeti bez ijedne fizičke ozljede budući da joj je duša posve uništena."

Eowyn se na čas prisjetila svojih maloprijašnjih razmišljanja i onoga osjećaja da je bila zatočena u nekoj vrlo dubokoj tami, i te su joj riječi zapravo potvrdile da je doista bila blizu smrti. Polako je kimnula.

"Mislim da razumijem."

"Sada ću te pregledati", nastavila je vilenjakinja, "i dat ću ti novu dozu lijeka. Eto, ma koliko crni dah bio strašan, srećom postoji i jedna ljekovita biljka koja pomaže u borbi protiv njega. No prije toga, moram te upoznati s nekim."

Tada se okrenula, a crvenokosa djevojka je koraknula naprijed i stala tik uz njezin krevet. Eowyn je otkrila da joj je prva procjena bila točna – djevojka je bila sasvim mlada. Približivši se, lice joj je postalo rumeno, i gledala ju je s obožavanjem.

Opet zbunjenost, opet čuđenje. Ovo je definitivno bilo nešto potpuno novo.

"Eowyn kći Eomundova, ovo je Meriel kći Hirgona iz Minas Tiritha", rekla je Ellin, nasmiješivši se. "Meriel se još prije početka opsade prijavila kao dobrovoljac za obranu grada i sudjelovala je u ovome ratu kao streličar gondorske vojske. Sada kada je opsada završena došla je pomagati u Kuće izlječenja; nije liječnik niti bolničar, ali obavlja razne pomoćne poslove. Upoznale smo se prije nekih dva tjedna kada sam ja stigla u grad, i drago mi je što je sada mogu nazvati prijateljicom." Vilenjakinja je tada zastala i pogledala Meriel, a osmijeh na njenome licu je postao još širi. "I mislim da mi ne bi nikada oprostila da je nisam odmah dovela ovamo. Kao i svi ostali, i Meriel je čula priču o tvome junačkom djelu i izgarala je od želje da te upozna. Mislim da možeš razumjeti njezinu želju."

Bivajući žena u muškom okruženju – žena koja se željela boriti a nije mogla – utoliko je doista mogla razumjeti da bi se ženska osoba koja se također pokušavala istaknuti u tome istome muškome svijetu htjela povezati s nekim sličnim. Ali to "izgaranje" za upoznavanjem? To divljenje "junačkome djelu", kako se izrazila Ellin? Taj pogled? I pogledi ostalih ljudi oko nje? Sve to je bilo mnogo teže za shvatiti.

Eowyn je duboko udahnula, i polako si ponovno u glavi odvrtjela sve trenutke nakon buđenja. Bolničar Damrod, pa drugi ranjenik u sobi, pa djevojka pred njom – svi su je gledali s divljenjem. I kako je ono opisala Ellin? "Svi su čuli o tvome junačkome djelu." Što je ono rekao čovjek koji je ležao do nje? "Velika junakinja."

Opet se upitala isto što i maloprije. Je li moguće? Jesam li doista postigla ono čemu sam oduvijek težila? Jesam li učinila nešto veliko?

Sada je znala odgovor – saznala ga je iz njihovih riječi i reakcija. Jesam. Ubila sam nazgula, podsjetila se. Ja, Eowyn kći Eomundova, ona koju nikada nisu puštali da se pridruži eoredima, ubila sam nazgula.

I tada se osmjehnula, po treći put nakon dugo vremena. Možda... možda ipak nije sve bilo tako crno kao što joj se činilo ranije.

"Počašćena sam što sam te upoznala, gospo Eowyn", rekla je crvenokosa djevojka, a u glasu joj se osjećalo uzbuđenje. "Kada malo ojačaš, željela bih čuti više o tvojim djelima ako bude prilike. A do tada, slobodno me pozovi ako ti je bilo što potrebno."

Eowyn joj je uzvratila osmijeh.

"Drago mi je čuti da ima djevojaka poput tebe, i hrabro je to što si učinila." Bilo je važno da djevojka zna da se i njezino djelo cijeni.

"Bez obzira na tvoj status i podrijetlo, morala si biti smještena ovdje budući da nije bilo drugoga slobodnog ležaja", rekla je tada Ellin vrativši se na praktičnu stranu trenutne situacije. "Bila si vani u bici, vidjela si koliko je mnogo ljudi bilo uključeno, i zacijelo ti nije teško pojmiti koliko mnogo ranjenika ima. Obje gradske bolnice su pretrpane, a za mnoge ranjenike čak i nije bilo više pravih kreveta, već su smješteni na obične deke i stare madrace po hodnicima. Bila si u vrlo teškom stanju kada su te doveli i nisu imali vremena tražiti neki poseban smještaj za tebe. U tome trenutku je samo bilo važno započeti liječenje."

Eowyn joj je samo kimnula. Da, savršeno dobro je razumjela stanje.

"Za koji dan kada budeš bolje, zacijelo će se naći i nešto drugo. A do tada ćemo oko tvoga kreveta postaviti pomične paravane tako da imaš malo privatnosti kod obavljanja fizioloških potreba. Zapravo, vjerujem da ćeš već sutra moći ustati i uz nečiju pomoć sama hodati do prostorija predviđenih za to; paravani će ti trebati samo danas. Inače u odajama dežuraju pomoćnici liječnika, a među njima ima i nekoliko žena. Kada god ti bude potrebno bilo što, možeš pozvati neku od njih ili pak Meriel."

Crvenokosa djevojka je žustro kimnula čuvši Ellinine riječi. "Da, da, pomoći ću ti ako treba."

"Može, pozvat ću te", kimnula je Eowyn.

"No dobro, to je onda dogovoreno", rekla je Ellin. "Meriel, Damrode, molim vas da potražite nekakve paravane i donesete ih ovamo. A ja ću sada pregledati Eowyn."

Dok su se Meriel i Damrod udaljavali prema vratima, djevojka se još jednom okrenula prema njoj i stidljivo se osmjehnula. Eowyn joj je uzvratila osmijeh; bilo je nemoguće odoljeti joj. A tada je ostala sama s Ellin – ako ne računa drugu dvojicu ranjenika. Jedan je, kako se činilo, i dalje spavao, a onaj drugi je na spomen pregleda okrenuo glavu na drugu stranu, dajući joj tako barem privid privatnosti.

Dok je Ellin započinjala otvarati njezinu udlagu kako bi pregledala slomljenu ruku, Eowyn ju je promatrala. I opet joj se vratio onaj neobičan osjećaj.

"Znaš, čini mi se kao da si mi poznata", rekla je zamišljeno. "S druge strane, naravno da znam da se nismo nikada srele. Pa ipak..."

Vilenjakinja je na trenutak zastala i pogledala je. Eowyn je imala dojam da taj pogled dopire sve do dubine njezine duše. Ali ipak se nije osjećala nelagodno; zapravo je bilo kao da se na neki način povezuju... odnosno da učvršćuju vezu koju su jednom postigle.

Što je bilo nemoguće. Apsolutno nemoguće. Ali ako je bilo tako... zašto nije mogla pobjeći od toga osjećaja?!

"Možda te podsjećam na nekoga koga znaš a tko mi sliči?" predložila je Ellin objašnjenje.

"Hmm... možda", odvratila je Eowyn, prilično sumnjičavo. Mnogi su u Rohanu bili svjetlokosi i svjetloputi, ali naravno, bilo je i onih sa crnom kosom. Eowyn je doista poznavala neke žene koje bi odgovarale Ellininom opisu... no nešto joj je govorilo da to ipak nije pravi odgovor.

Ellin je uto otvorila njezinu udlagu i Eowyn je vidjela da joj je lijeva podlaktica malo otečena, a na jednome se mjestu stvorila ljubičasta masnica. Zaključila je da je to moralo biti mjesto prijeloma.

"Oteklina je normalna za prijelome", rekla je tiho Ellin zagledana u njezinu ruku, te posegnula za jednom od zdjelica koje su stajale na obližnjem stoliću. "Ova smjesa pomaže kod oteklina", dodala je i počela je razmazivati po cijeloj podlaktici, te nastavila pripovijedati. "Od Gandalfa sam čula sve o zbivanjima u Rohanu i velikim bitkama koje ste vodili tamo. Ti si prije nekoliko dana imala prilike upoznati dio naše Družine. Naime, nekoliko nas je pratilo Gandalfa na putu iz Rivendella prema Minas Tirithu kako bismo se priključili borbi protiv Saurona ovdje na jugu. Na Amon Henu se naša Družina razdvojila, a ja sam bila među onima koji su produžili ovamo. Budući da znam liječiti, javila sam se za rad u bolnici."

Sada je Eowyn dobila odgovor na svoje pitanje s početka, kada je upoznala vilenjakinju. Ova je nastavljala raditi i Eowyn je otkrila da Ellin ima lak dodir; gotovo je ništa nije boljelo dok joj je obrađivala ruku.

"Ako si i ti bila u toj družini, onda poznaješ Merryja", rekla je Eowyn brzo, sjetivši se toga dragoga polutana kada je Ellin spomenula družinu. "Razdvojili smo se u bici. Znaš li možda što je s njime?"

Ellin je na čas podigla glavu i nasmiješila joj se.

"On je dobro, ne brini. I on je bio pogođen crnim dahom, premda ne toliko jako kao ti. I on je primio terapiju te je otpušten. Razgovarala sam u međuvremenu s njime i rekao mi je da ste se sprijateljili. Jasno ti je da sam jako zauzeta poslom pa stoga nisam sigurna gdje se on sada nalazi, ali pokušat ću mu dostaviti poruku s informacijom gdje te može pronaći. Pretpostavljam da bi ti bilo drago da te posjeti."

"Hvala ti", rekla je tiho Eowyn. Doista bi joj bilo jako drago opet vidjeti polutana. Oboje su bili oni "slabiji", oni kojima "nije bilo mjesto u ratu", i imala je osjećaj da on itekako dobro razumije kako se ona osjećala.

Potom joj je u glavi opet zazvonilo nešto što je Ellin upravo izgovorila.

"Rekla si 'u međuvremenu'. Koliko dugo sam tu?"

"Gotovo jedan cijeli dan. Kralja-vješca si ubila jučer sredinom dana, a dopremljena si ovamo kasno poslijepodne", odgovorila je Ellin. "Ispočetka si bila u jako teškome stanju i u dubokoj nesvijesti, a nakon djelovanja lijekova ona je prešla u običan san. Prespavala si cijelu večer, noć i jutro, a sada je oko podneva."

Eowyn je kimnula. "A ishod bitke?" Damrod je spomenuo poraz orka, ali željela je čuti detaljnije.

"Ubrzo nakon pada Kralja-vješca orci su bili razbijeni. Mnogo ih je bilo ubijeno, a oni koji su preostali su stali bježati prema Osgiliathu. No nisu stigli daleko – pokosila ih je gondorska i rohanska konjica koja je krenula za njima u potjeru. Vojska Haradrima se borila još neko vrijeme, ali predali su se kada su shvatili da su u izgubljenoj situaciji."

Ellin je uto završila s njezinom lijevom rukom i ponovno učvrstila udlagu, te obišla krevet i stala s njezine desne strane. Uzela je njenu desnu ruku u svoju; Eowyn je osjećala dodir vilenjakinje, ali jedva. Bilo je gotovo kao da ta ruka nije dio njezina tijela.

"Pokušaj stegnuti", rekla je Ellin.

Eowyn je fiksirala pogledom svoju desnu šaku kao da će joj sam pogled uspjeti dati više snage. Skoncentrirala se i pokušala stegnuti mišiće, ali nije išlo. Uspjela je postići tek sasvim lagani stisak.

"Ne mogu jače od ovoga", rekla je naposljetku ljutito, razočarana neuspjehom. Ali Ellin nije izgledala nezadovoljno.

"Nemoj brinuti oko toga, ovo je normalno", objasnila je vilenjakinja. "Ova ruka ti je bila u izravnome kontaktu s nazgulom i naravno da je najjače pogođena. Ovaj lagani stisak je prvi korak u oporavku. Za koji dan će ti se vratiti i osjet i snaga."

Opet je posegnula za nečim na stoliću: ovoga se puta radilo o nekoj tekućini. Miris je Eowyn bio nepoznat, ali vrlo ugodan. Izlječiteljica je sjela na krevet pokraj nje; u tu je tekućinu namakala gazu te potom nježno prelazila njome po njezinoj ruci. Iako je tekućina bila hladna, osjećaj je zapravo bio vrlo prijatan; činilo joj se da joj kožom prolaze topli trnci i oživljavaju joj ruku, te da se prenose i prema unutra, u njezine mišiće i kosti. Znatiželjna, pokušala je pomaknuti prste i učinilo joj se da već sada, na samome početku trenutne terapije, može to učiniti malčice bolje nego onda kada se tek bila probudila. Ellin je i dalje nježno masirala vlažnom gazom njenu ruku i u tome se trenutku osmjehnula – očito joj nije promaknuo njezin pokret.

"Što je to?" upitala je vilenjakinju.

"Vilenjačko ime je athelas, a u Gondoru biljku zovu kraljolist. Je li ti poznata?"

"Bojim se da ne", Eowyn je odmahnula glavom. "Izlječitelji bi je zacijelo znali, ali ja nikada nisam čula za nju."

"Maločas sam ti spomenula da srećom postoji biljka koja pomaže liječenju crnoga daha. Dakle, govorila sam upravo o tome što sada koristim – o athelasu."

Ellin je tada bila gotova s njezinom desnom rukom te joj povukla rukav niže kako joj ne bi bilo hladno. Za kraj, uzela je njenu desnu šaku među obje svoje i sklopila oči, i tako je ostala nekoliko trenutaka. Eowyn ju je začuđeno pogledala. Što radi? Dodir vilenjačke izlječiteljice joj je zapravo bio vrlo ugodan – kao da joj se rukom proširila neka toplina. Ali i prije nego što je stigla upitati o čemu se radi, Ellin je otvorila oči i njihovi pogledi su se sreli. Zelene oči, primijetila je tada Eowyn. I opet joj se učinilo da ovo nije prvi put da vidi te oči. Što li je to bilo u toj ženi zbog čega je imala osjećaj da je već poznaje?

Nisu mogle biti različitije no što jesu. Eowyn je bila mlada, a ova žena pred njom mogla bi biti stara stoljećima. Ili čak i više. Eowyn je bila čovjek, a druga žena potpuno drukčije biće – vilenjakinja. Nikada ranije se nisu srele. Nikada nisu razgovarale. Nisu mogle imati ništa zajedničko. A ipak, Eowyn se činilo da su nekako povezane. I uz nju se osjećala ugodno i opušteno.

Jednom, nekako, shvatit ću, obećala je sama sebi.

"Za kraj ću ti dati i čaj od athelasa, a potom ću morati otići. Čekaju me i drugi pacijenti", rekla je vilenjakinja. "Ako ti je bilo što potrebno možeš pozvati Meriel, djevojku koju si upoznala. Ja ću te ponovno obići navečer jer ćemo nastaviti terapiju athelasom."

Ellin joj je podigla glavu kako bi mogla piti, a potom je spustila glavu natrag na jastuk.

"Povremeno ćeš pomicati desnu šaku – stiskati je i otpuštati. Nemoj pretjerati; potrebno je da kombiniraš periode vježbe i periode odmora", dala joj je Ellin upute, pa se osmjehnula. "Ali vježbala bi i da ti ja nisam to rekla, zar ne?"

Kako je znala?

"Da, bih", kimnula je Eowyn. "Nisam onesposobljena. Ubrzo ću ponovno stati na noge."

Ellinin osmijeh se tada još proširio i djelovala je vrlo zadovoljno onime što vidi.

"Volim takvu odlučnost kod pacijenata", rekla je i ustala. "No, sada doista moram poći. Vidjet ćemo se za nekoliko sati."

Izašla je, i odaja je utonula u tišinu. Nije prošla niti jedna jedina sekunda, a Eowyn je već započela stiskati šaku. Za sada, bio je to tek lagani pokret bez prave snage, ali znala je da će se to promijeniti.

Ubila je nazgula. Učinila je nešto veliko. No ako bude ikako moguće, neće stati na tome. Ako se rat nastavi, i ako bude praznoga sedla u koje će trebati uskočiti, ona će biti spremna.

Sadašnjost je, kako je otkrila, ipak bila bolja od one nedavne prošlosti kada je mislila samo na smrt.

Samo još mora prestati misliti na njega, i bit će još bolje. Nekako će valjda uspjeti i to.

Čovjek s njezine lijeve strane, onaj što nije spavao, lagano se nakašljao i privukao joj pažnju. Okrenula je glavu i susrela njegov pogled.

"Gospo, ovaj, i ja imam istu molbu koju je izrekla ona djevojka. I ja bih želio čuti više o tvome dvoboju s nazgulom..."

Pa... zašto ne? Još jedan lagani osmijeh joj je zatitrao na licu.

"Bilo nas je mnogo – okupilo se više tisuća Rohanaca. Jahali smo danima, i stigli do Pelennorskoga polja u zoru..."

Priča je potrajala.