Boromir se lijeno protegnuo u krevetu. Bilo je rano jutro i sunčeve zrake su provirivale oko zavjesa navučenih na njegove prozore. Po prvi put nakon mnogo dana bio je naspavan. Predaja Haradrima kojom je završila opsada dogodila se prekjučer, i dobar dio prve noći nakon toga i cijeli jučerašnji dan još je bio u pokretu – nadzirući čišćenje grada i polja, organizirajući poslove u vojarni i ostalo što je bilo potrebno. Sve ono najhitnije što je trebalo napraviti bilo je riješeno tijekom jučerašnjega dana, a i sakupljanje i spaljivanje tijela je bilo pri kraju; moglo se očekivati da će biti završeno tokom dana koji je upravo započinjao, te će nakon toga preostali Haradrimi napustiti Pelennorsko polje.

Trebalo se pobrinuti i za sve poginule branitelje grada i Rohance, i to su činili gondorski i rohanski vojnici. Gradsko groblje se od davnina nalazilo izvan grada, tik podno zidina na krajnjoj južnoj strani – tamo gdje su se zidine spajale s obroncima Mindolluina. Groblje nije bilo ograđeno i s vremenom se polako širilo. No sada je, nažalost, bilo premaleno da bi se na njemu mogli pokopati svi poginuli. Stoga je Boromir izdao nalog da se i za njihove vojnike napravi velika lomača, te da se pepeo potom zakopa uz postojeće granice groblja. S Eomerom se dogovorio da se i poginuli Rohanci polože na zajedničku lomaču te da budu zakopani s Gondorcima; opcija prebacivanja tijela u Rohan trenutno jednostavno nije bila moguća. Jedino je Theoden bio spaljen na posebnoj lomači i Eomer je spremio njegov pepeo kako bi ga položio u kraljevsku grobnicu u Edorasu. Boromir je najavio da će jednoga dana na mjestu ukopa pepela svih vojnika biti podignut veliki nadgrobni spomenik na kojem će biti zabilježeno njihovo veliko junaštvo.

Posao spaljivanja i ukopa pepela branitelja je također bio pri kraju, pa je stoga sinoć napokon mogao leći u svoj krevet i na miru prespavati noć. Sada, probudivši se, osjećao se sjajno – utoliko više što je i Ellin najzad imala malo manje posla pa ovu zadnju noć nije morala provesti u bolnici. Sinoć su konačno opet otplovili u svoj vlastiti svijet jedno drugome u zagrljaju. Dugo su razgovarali i vodili ljubav, i naposljetku zaspali stisnuti jedno uz drugo.

Sada ju je promatrao dok je ležala pokraj njega. Ležala je na boku, okrenuta prema njemu, i srce mu je zatreperilo dok je gledao ljubljeno lice. Pomislio je kako bi je mogao stalno gledati, stalno slušati njezin glas, i nikada se ne bi umorio. Nasmiješio se, i upravo tada je otvorila oči.

"Dobro jutro, ljubavi", šapnuo je i poljubio je. Sneno mu je uzvratila, te se i ona osmjehnula. "Jesi li se naspavala?"

"Jesam", odvratila je, još uvijek malo pospano, te se protegnula.

"Znači, imat ćeš energije za jednu malu proslavu večeras?" upitao je sa smiješkom. Sinoć je zaspao nešto kasnije od nje, a prije no što će utonuti u san razrađivao je ideju koja mu je pala na um još ranije. Još otkako ju je zaprosio je razmišljao o objavi zaruka, no nije se radilo samo o tome – proslava bi zapravo bila posvećena i mnogočemu drugome. Jutros je nastavio razmišljati o tome čim se probudio.

Oči su joj se raširile.

"Oho, proslava? Što si smislio?"

"Sad kad je završila opsada grada napokon je došao pogodan trenutak za objavu naših zaruka", rekao je Boromir. "No ujedno bih htio napraviti malu proslavu u čast naše pobjede u ovoj bici." Tada je zastao, a čelo mu se nabralo. "Znam da je bilo mnogo poginulih, i mnogim ljudima i nije do velikoga slavlja jer tuguju za onima koje su izgubili. Ali život ide dalje, i moramo hrabro nastaviti i ne klonuti duhom. Današnja večer će biti posvećena upravo onima koji nisu više s nama. Nikada neće biti zaboravljeni." Opet je nakratko zastao, razmišljajući o svima njima, a potom se lagano nasmiješio. "Mogli bismo usput obznaniti i našu vijest."

"Oh, lijepo zvuči", odvratila je. Na licu joj je bio široki osmijeh, a oči su joj zasjale.

"Večeras će biti trenutak kada ćemo pokušati ne misliti na rat. Vrijeme je lijepo, pa sam mislio da se sve održi na otvorenom. Na taj način možemo uključiti mnogo ljudi. Sjećaš li se tržnice u drugome krugu grada?" upitao je, i kimnula mu je. "Ona je prilično velika i može primiti mnogo ljudi. Štandovi bi mogli poslužiti za serviranje hrane, a ako ih razmjestimo tako da stoje uz vanjski rub trga, na sredini ćemo dobiti dovoljno mjesta za okupljanje i druženje ljudi. Inače kao mjesto za slavlja služi Merethrond, ali u njemu smo ograničeni prostorom. Ionako želim da bude uključeno što više običnih vojnika, a ne samo knezovi, časnici i slični. A budući da su Kuće izlječenja blizu tržnice, nadam se da će ta blizina olakšati i osoblju da se pridruži bar nakratko."

"Odlično smišljeno", kimnula je Ellin. "Neće biti teško posluživati hranu i piće na otvorenom?"

"Obroci za vojsku se pripremaju u vojarni, a budući da je ona u prvome krugu, razdaljina do drugoga kruga i tržnice nije jako velika. Mislim da transport ne bi trebao biti veliki problem – valjda će se naći dovoljno kolica." Razmišljao je nekoliko trenutaka. "Nakon doručka krećem na Pelennorsko polje vidjeti kako napreduju poslovi. Vjerujem da bi čišćenje trebalo biti gotovo do kraja dana, i Haradrimi će po završetku posla krenuti na jug. Tijekom dana će biti potpisan mirovni ugovor s njima, a Aragorn će također potpisati za gondorsku stranu iako još nije okrunjen. A prije svega toga, navratit ću u vojarnu čim se spustim do prvoga kruga i dogovoriti detalje za večeras."

Ellin ga je slušala i činilo se da se malo zamislila.

"Misliš da će Haradrimi poštovati dogovor?" upitala je.

Boromir se lagano namrštio.

"Lako je moguće da će daleka budućnost donijeti neke nove ratove. Ali vjerujem da će neko dulje vrijeme biti mir. Uništenje Saurona će..." Ovdje je zastao i namrštio se još više. Toliko mnogo je bilo na kocki, i ovisilo je samo o spretnosti i sreći dvojice malih junaka u crnoj, opasnoj zemlji. Ipak, odlučio je nadati se najboljem i nastaviti kao da će sve proći dobro. "Uništenje Saurona će s jedne strane značiti da više neće postojati svemogući zastrašujući gospodar koji ih tjera u rat. S druge strane, iako je poginulo mnogo Gondoraca, isto vrijedi i za njih, i sasvim sigurno se jedno duže vrijeme niti oni neće oporaviti."

"Zacijelo si u pravu. Nadam se da nas doista čekaju bolja vremena", rekla je Ellin tiho i kimnula. "A ja ću se, naravno, nakon doručka vratiti u Kuće izlječenja. Bit ću tamo cijeli dan, i vidjet ćemo se večeras."

Nasmiješio se, unaprijed se radujući večeri. Odat će počast svima koji su položili svoje živote i zahvalit će svima koji su se borili. I objavit će zaruke.

I ona se smiješila njemu, te se pomakla bliže i poljubila ga. Njezin prvi dodir je bio lagan i nježan, ali brzo se pretvorio u nešto strastveno i vrelo. Odjednom je prestao misliti na proslavu, ugovor i sve ostalo.

"Pokušavaš me spriječiti u ostvarenju mojih planova za jutro?" upitao je šaptom između poljubaca.

"Pa ne žuri ti se baš toliko, zar ne?" odvratila je vragolasto.

I tako je na kraju ustao nešto kasnije no što je planirao.

Nakon doručka su se zajedno spuštali prema donjim razinama. Promatrao je šutke i s tugom Pelennorska polja. S promjerom od dvadesetak kilometara, bila su doista velika i velik dio površine je uspio ostati netaknut. Ali dobar dio polja je bio potpuno uništen: izgažen od konjice, kola i desetaka tisuća pješaka, izbrazdan pogocima iz katapulta, i naposljetku spaljen od brojnih lomača koje su gorjele unaokolo. Bit će potrebno jako mnogo truda kako bi sve sredili i pripremili zemlju za sljedeću sjetvu. Također će morati temeljito obnoviti i sustav navodnjavanja; a osim toga, orci su u svome napredovanju uništili i dio ostava i staja, te će i njih trebati izgraditi nanovo. Pred njima su bili teški mjeseci puni izazova.

Naravno, uz pretpostavku da Sauron bude poražen, pomislio je. U suprotnom, ništa od ovoga o čemu je sada razmišljao neće biti važno.

Haradrimi su polako završavali posao. Grad je prvi bio očišćen od leševa, a sada su i sva ona tijela s Pelennorskih polja bila skupljena i bačena na lomače. Također su raščistili krš uništenih opsadnih kula i projektile iz katapulta; nešto od toga je jednostavno završilo u Anduinu, a drveni dijelovi opsadnih kula i orkovskih katapulta dobro su došli kao gorivo za vatre.

Zbog brojnih lomača koje su gorjele zrak u gradu je bio zadimljen i težak. Dim je grebao pluća, a posvuda se širio smrad spaljenog mesa. Povjetarac je u valovima nosio pepeo koji je padao poput kiše. Boromir je bio svjestan da su se spaljivanjem leševa na vrijeme spasili zaraza, ali nije bilo ugodno stajati na otvorenom.

Zastali su kada su se našli u drugome krugu, gdje su se trebali rastati. Ellin će otići u Kuće izlječenja, a on je planirao nastaviti do vojarne. Zagledao se prema nebu. Bilo je vedro, no ispunjeno sivilom dima i zrncima pepela.

"Ovo je jedna stvar koje se nisam sjetio dok sam radio one planove za večeras", rekao je namršteno. "Pepeo u večeri i dim u grlu neće biti dobar dodatak proslavi."

"Nisi li rekao da je posao pri kraju? Nadajmo se da će se do večeri količina dima barem smanjiti, ako se već ne raščisti u potpunosti", odvratila je Ellin.

"Pa, i ja se nadam", slegnuo je ramenima. "Ne želim odustati. Nakon svega što su prošli, ljudima treba i jedan lijepi događaj. A nisam naročito sklon niti odgađanju. Tko može znati kakvo nas vrijeme čeka sutra? Mogla bi padati kiša. Ako je ikako moguće, želim iskoristiti današnji dan."

Rastali su se poljupcem, i on je tada produžio u prvi krug prema vojarni. Tamo je dogovorio sve ono najvažnije vezano uz proslavu i posluživanje na otvorenom, te izašao iz grada i napravio kratki obilazak Pelennorskih polja. Rohanci su se utaborili na sjevernim predjelima polja, dok su ljudi iz južnoga Gondora i Aragornova družina i dalje bili na brodovima, odnosno na polju najbližem Harlondu. Volio bi da može baš svih uključiti u večerašnji događaj, ali grad jednostavno nije mogao primiti još nekoliko tisuća ljudi. Stoga je pozvao samo Eomera, koji je ionako navraćao u grad u posjete sestri, i rekao mu da dovede i svoje najbliže prijatelje i časnike.

Jašući i promatrajući radove, zaključio je da će doista sve biti gotovo i prije kraja dana. To je značilo i da Haradrimi mogu krenuti još danas, i poslao je poruku Gibiru da će potpisivanje njihova ugovora biti u podne na glavnome trgu prvoga kruga. Tekst je još jučer sastavio sa svojim najbližim savjetnicima i Imrahilom, pa je ugovor već bio spreman i pohranjen u vojarni. Kao što je najavio još prvoga dana kada je južnjacima ponudio predaju, i Aragornov će potpis biti na ugovoru, te je sada krenuo do Kuća izlječenja kako bi Aragorna izvijestio da će potpisivanje biti u podne.

"Malo sam razmišljao o budućnosti i imam jedan prijedlog", rekao mu je Aragorn kada su se susreli u bolnici. "Znam da je ideja vrlo revolucionarna, i bit će onih kojima se neće svidjeti. Haradrimi su krivi za mnoge žrtve prilikom ranijih napada na južni Ithilien, a još mnogo više žrtava su uzrokovali sada. Ali..." Aragorn je zastao i zatresao glavom, a na licu mu se pojavila sjena tuge. Nekoliko trenutaka je šutio. "Ali nakon svih godina i bitaka koje sam proživio, jednostavno sam umoran od rata i smrti. Želim udariti temelje jednoga novog, boljeg Međuzemlja. Tvoja zamisao o mirovnom sporazumu mi je zapravo poslužila kao temelj za moj prijedlog."

Tada je ukratko izložio svoje ideje, a Boromir je saslušao i naposljetku kimnuo.

"Kao što kažeš, bit će onih kojima se to neće svidjeti, i to sasvim sigurno s obje strane", složio se. "Što se pak mene tiče, iako ja osobno nisam pretrpio gubitak bliskih osoba zbog napada Haradrima, itekako dobro razumijem želju za osvetom koju će imati mnogi ljudi." Uzdahnuo je; nije bilo lako pomiriti sve interese. Ali Aragornov prijedlog je u osnovi bio dobar. Pa, ako će i to biti jedna stvar koja će nam pomoći izgraditi bolju budućnost, i to na što duže staze... zašto ne? Bolja budućnost – to je ono što želimo izgraditi. "Prepustit ću ti da izneseš Gibiru svoje zamisli." Na čas se zamislio. "Misliš da će biti onih koji će biti voljni poduzeti taj korak i baviti se tim poslom? Na bilo kojoj strani?"

Nakon kraćeg razmišljanja, Aragorn je kimnuo. "Uvijek i svugdje ima onih željnih avantura, promjena, istraživanja i novih iskustava."

"Hoćeš reći, onih dovoljno ludih", rekao je Boromir, nasmijavši se. "No dobro, vidimo se u podne na trgu."

"Vidimo se."

-x-x-x-

Ellin se činilo da tijekom posljednja dva dana manje vremena troši na liječenje novijih pacijenata a više na uvjeravanje onih ranijih, ali još uvijek nezaliječenih ranjenika da još ne smiju ustati. Faramir je pak bio u obje kategorije: bio je ranjen zadnjega dana bitke, prije samo dva dana, a već sada je želio ustati.

Nije službeno bila njegov liječnik – nije bila onaj tko ga je prvi primio i obradio – ali obišla ga je kako bi ga pozdravila. A posjet se pretvorio u uvjeravanje da mora mirovati.

Njegova je rana bila jednostavna utoliko što ubod mačem nije ozlijedio glavne krvne žile i rez je bio ravan i pravilan, ali s druge strane bila je relativno duboka. Znala je da neće moći stati na nogu barem još tri tjedna – sve dok mišić ne zaraste – a svako prerano opterećivanje će ujedno otvoriti ranu.

"Nije Boromir jedini nemogući pacijent u obitelji", rekla mu je prilikom posjeta aludirajući na Faramirove riječi iz jednoga od njihovih prvih razgovora. Gledala ga je strogo i ponovila mu ono što je sigurno već čuo kada su ga primili, i izgledao je bar malo pokunjeno kada je završila. Stoga se ponadala da će ipak ozbiljno shvatiti upozorenje o mirovanju.

S Eradanom se ponovila ista priča. Dečko je doista bio mnogo bolje, ali mišići i trbušna stijenka još nisu zacijeljeli do kraja i još nije smio ustajati. I s njime je potrošila neko vrijeme dok ga je uvjerila da mora nastaviti mirovati.

Eowynin oporavak je također tekao dobro – čak i bolje od očekivanja. Ellin ju je obišla prethodne večeri i toga jutra čim je stigla u Kuće izlječenja. Eowyn je marljivo vježbala i nešto snage joj se već vratilo u desnu ruku. Vidjelo se da je vrlo odlučna čim prije ponovno stati na noge. Za to zapravo i nije bilo zapreke; osim slomljene lijeve ruke, nije imala drugih fizičkih ozljeda i mogla je početi ustajati.

Ellin je ponovila terapiju za obje njezine ruke i na kraju zadovoljno kimnula. Ova odlučna pacijentica pred njom svakako nije bila ona ista osoba koja joj je na onoj cesti smrti bila rekla "Nemam zašto živjeti." Nakon što je od Gandalfa čula da je Eowyn bila nesretna zbog svoga ranijega života, Ellin je mogla shvatiti zašto je Eowyn tako mislila. No očito je shvatila da je počinila nešto izuzetno, zaključila je Ellin, i sada joj se vratila njezina upornost.

Jer iako ju je tek počela upoznavati i još nije dobro poznavala njezin karakter, po Eowyninom sadašnjem ponašanju Ellin je shvatila da je upornost jedna od njenih osobina i da je u njoj srž od čelika. Na kraju krajeva, sasvim sigurno ne bi niti skupila hrabrosti odjahati u rat da je bilo drugačije. I samo je trebala mala iskrica da se njezina čvrsta volja vrati – što se očito i dogodilo.

Kasnije joj je palo na pamet kako bi mogla upitati Boromira da i nju smjeste u neku od gostinjskih soba u Kuli. Naime, još je preostalo nekoliko slobodnih, a očekivala je da će za dan ili dva Eowyn biti dovoljno dobro da ne mora više ležati u Kućama izlječenja. Ako se premjesti, bolnica će dobiti još jedan itekako potreban krevet, a Eowyn će biti mnogo udobnije. Trebat će joj malo pomoći zbog slomljene ruke, no veći dio svojih potreba će moći obavljati sama, a u Kuli je ionako bilo posluge koja joj je mogla pomoći.

No dobro, upitat ću kada bude prilike, kimnula je sama sebi. A do tada... idemo se dalje boriti s neposlušnim pacijentima.

-x-x-x-

Na središtu trga je bio postavljen poveći stol. Na njemu su ležali dokumenti koje je trebalo potpisati, te pera, tinta i ostale potrebne sitnice. Nešto prije podneva Boromiru su se pridružili Gandalf, Aragorn i Imrahil; njegov ujak neće potpisivati sporazum, no Boromir je želio da ipak bude prisutan. Volio bi da i Faramir može biti uz njih; međutim, od njegova je ranjavanja prošlo tek dva dana i još je morao mirovati. Gandalf se pak povukao u pozadinu, nekoliko metara dalje od njih, te samo promatrao zbivanja oslonjen na svoj štap.

U podne su kroz gradska vrata ušli izaslanici Haradrima. Naravno, na čelu je bio Gibir, a njegov sin tek korak iza njega. Pratilo ih je još nekoliko ljudi. Pratnja je bila od glave do pete odjevena u njihovu uobičajenu odjeću – nosili su i marame na glavama te su im se vidjele samo oči. Gibir i Adiv su nosili pokrivala za glavu, no lica su im bila otkrivena. S gondorske strane Boromir je stajao uz sredini; Aragorn mu je bio uz desni bok a Imrahil uz lijevi. Uz njih je stajalo nekoliko vojnika odjevenih u svečane odore čuvara Citadele.

Ponešto dalje od svih njih na trgu je uokolo bilo mnogo vojnika koji su promatrali događaj iz čiste znatiželje. Naravno, bilo je i onih na čijim je licima bila ispisana mržnja. Boromir je znao da će morati proći godine – ili bolje rečeno, desetljeća – prije no što sve rane zacijele. Još otkako mu je Aragorn ranije iznio svoj prijedlog, pitao se je li možda previše optimističan i ambiciozan. I u samome Boromiru bilo je mnogo gorčine zbog svega što su južnjaci počinili. Ipak, govorio je sam sebi da ovo što sada čine – a što je započelo prije dva dana kada je južnjacima ponudio predaju – čine kako bi sačuvali što više života i osigurali bolju budućnost za nove naraštaje.

Haradrimi su se zaustavili nekoliko koraka od stola, u istome rasporedu kako su i hodali. Stojeći sa suprotne strane stola, Boromir je tada koraknuo naprijed i kimnuo Gibiru.

"Današnji dan označava početak jednoga novoga razdoblja", rekao je službeno. "Ovaj dokument predstavlja sporazum između naših zemalja koje se njime obavezuju da neće napadati drugu stranu. Sastavljen je u dva primjerka i svaka će strana zadržati po jedan." Zastao je i lakim pokretom glave i ruke pokazao prema velikim listovima papira, pozivajući Gibira da ih pročita.

Časak kasnije južnjak se približio stolu. Nije uzeo dokumente u ruke, već je samo stajao i promatrao ih dok su mu oči prelazile preko redaka teksta. I njegov se sin približio te čitao gledajući preko očeva ramena.

"Kao što vidite, ne piše ništa različito od onoga što sam vam ponudio prije dva dana prilikom predaje. Radi se o jednostavnome mirovnom sporazumu", rekao je Boromir. "Ipak, jedan dodatak ćemo iznijeti usmeno."

Oba južnjaka, i otac i sin, uputili su mu nato sumnjičav pogled.

"O čemu se radi?" upitao je najzad Gibir.

"Prije dva dana sam ti rekao da će i kralj Gondora potpisati ovaj ugovor, i zacijelo si zapazio njegovo ime na dnu dokumenta. Ovo je trenutak u kojem ćeš ga upoznati." Zastao je i pokazao rukom prema Aragornu. "Ovo je Aragorn sin Arathornov, izravni Elendilov nasljednik, čovjek koji će za nekoliko dana biti okrunjen kao novi kralj Gondora." Boromir se na čas upitao zna li Haradrim uopće tko je bio Elendil; kao vođa cijeloga naroda zacijelo nije bio neobrazovan, ali možda mu tako davna povijest Numenora i Gondora nije bila poznata. No možda to sada i nije bilo toliko važno – samo je bilo važno da čuje da se radi o legitimnom nasljedniku trona Gondora. "Ovo je Gibir, poglavar plemena Harada", predstavio je potom južnjaka Aragornu, te se još jednom okrenuo Gibiru. "Prijedlog koji sam maločas spomenuo je kraljev prijedlog, te će on biti taj koji će ti ga sada izreći."

Svi pogledi gondorskih vojnika su se okrenuli prema Aragornu, baš kao i pogledi južnjaka. On je kimnuo Gibiru i ostatku izaslanstva, te započeo govoriti.

"Uskoro će započeti novo doba Međuzemlja. Sauron će biti uništen. Kao kralj Gondora – a ujedno i kao obični stanovnik Međuzemlja – želim živjeti u svijetu u kojem će osim Saurona nestati i zlo koje je on proširio u raznim krajevima Međuzemlja: u Haradu, Rhunu i Khandu." Aragornov glas je naizgled bio mek – nije podizao glas – ali imao je snagu koju Boromir nikada ranije nije čuo kod svoga prijatelja. Kako je ono Gimli opisao Aragornovo obraćanje mrtvima kod Erecha? "Bio je tamo kralj Gondora, a ne obični graničar", ili nekako slično. Boromir je sada mogao samo ponoviti patuljkove riječi. Čovjek pokraj njega nije imao krunu na glavi i bio je odjeven u obične hlače i tuniku bez ukrasa. Ali trenutno je na trgu postojao samo jedan čovjek i njegova je osobnost ispunila čitav prostor; svi drugi bili su neprimjetni i beznačajni.

"Ovaj sporazum koji ćemo sada potpisati samo je prvi korak u uspostavljanju mira", nastavio je Aragorn. "Ipak, želim da zajednički učinimo i nešto više – nešto što će pridonijeti održavanju mira na duge staze. Za nekoliko godina, kada se svi malo oporavimo od ovoga rata, predlažem da svaka zemlja pošalje jednoga ili dva izaslanika koji će ostati živjeti u onoj drugoj zemlji. Izaslanici će biti predstavnici svojih vladara, i njihovo trajno prisustvo u drugoj zemlji će pomoći u međusobnoj komunikaciji, rješavanju eventualnih sporova i, nadam se, suradnji i trgovini jednoga dana."

Aragorn je tada ušutio, a Boromir je promotrio reakcije svih okupljenih. Imrahilove obrve su se uzdigle i čelo mu se nabralo, ali koji časak kasnije njegovo lagano kimanje je jasno pokazalo da odobrava ideju. Južnjaci su bili potpuno iznenađeni – na licima im se pojavio izraz posvemašnje izraz nevjerice. Čak je i Adiv, koji je u svim dosadašnjim prilikama neprestano iskazivao neprijateljstvo i protivljenje mirnome rješenju, ovoga puta samo šutio i zurio u Aragorna raširenih očiju.

Reakcije gondorskih vojnika su bile lako čitljive – i očekivane. Istina, bilo je ponešto lica koja su djelovala ravnodušno ili pak začuđeno. Ali velika većina ljudi je izgledala ljutito, a neki su glasno komentirali da se ne slažu s time. Aragorn je nato podignuo ruku, i žamor se utišao. Polako je prešao pogledom po cijelome trgu, od jedne strane do one sasvim suprotne, gledajući sve vojnike koji su stajali naokolo u krugu.

"Ono što pokušavam postići ne činim zbog nas", rekao je Aragorn, a glas mu je odjeknuo preko cijeloga trga. "Radim to zbog djece – one koja su sada morala napustiti svoje domove zbog rata. I zbog one djece koja će se tek roditi jednoga dana. I njihove djece. Radim to kako bi svi oni mogli biti bezbrižni – i u djetinjstvu i kasnije tijekom cijelih njihovih života. Kako više nitko od onih koji će doći poslije nas ne bi morao nositi mač i strepiti za svoj život i život svojih bližnjih." Napravio je kratku stanku, te još jednom pogledao sve okupljene – i vojnike i haradrimsko izaslanstvo. "Za novo, bolje Međuzemlje."

Nekoliko je trenutaka vladala tišina. Objašnjenje je bilo kratko i jednostavno. Za novo, bolje Međuzemlje. U ovome času dok je bol još bila posve svježa nije ga bilo lako prihvatiti. Ali ipak, logika i istina u Aragornovim riječima teško su se mogle pobiti, i dio lica koja su ranije bila ljutita sada su postala barem neutralna, ako već ne i pridobivena; za ovo potonje, znao je Boromir, ipak će trebati mnogo duže vremena. A kod se nekih ljudi to zacijelo nikada neće niti dogoditi – dokle god žive.

"Lako je pričati priče o miru nekome tko je tek došao u Gondor i tko ne zna što smo proživjeli!"

Nije se vidjelo tko je govorio – glas se javio negdje iz pozadine – a neki su ljudi odobravajuće kimnuli. Aragorn je pak još jednom podignuo ruku.

"Imao sam rođaka. Bio mi je blizak poput brata", rekao je. Lice mu je bilo mirno, ali Boromir ga je dobro upoznao i vidio je bol u prijateljevim očima. "Došao je sa mnom u Gondor."

Aragorn nije rekao ništa više od toga; nije spominjao Halbaradovu pogibiju. Ali bilo je nemoguće ne uočiti prošlo vrijeme i ne shvatiti poruku u tim riječima. Opet se spustila tišina.

Međutim, Boromir je znao da će mnogim ljudima trebati i mnogo više od te činjenice da bi prihvatili Aragorna. A postojala je jedna jako važna stvar koja će biti presudna za prihvaćanje, a za koju je sada osjetio da je pravi trenutak da je iznese. Aragorn je možda bio skroman i nije se želio razmetati svojim djelima, no ovo je bila posebna i osjetljiva situacija koja je zahtijevala upravo ovo što se spremao učiniti.

"Izjava da je Aragorn tek došao u Gondor i da ne zna što su ovdašnji ljudi proživljavali je neizmjerno daleko od istine", rekao je Boromir i pogledao oko sebe kako bi se uvjerio da ga svi dobro čuju. "Kada je bio mlađi, proveo je punih sedam godina u gondorskoj vojsci i na kraju se uspeo i do visokoga čina. No nije mogao ostati – morao se vratiti u svoju domovinu na sjeveru jer je bio potreban tamo."

Ove su riječi izazvale mnogo različitih reakcija. Sam Aragorn je djelovao podijeljenih emocija prema otkrivanju njegova identiteta iz prošlosti – kao da je i sam u tom trenutku shvatio da je to nužno, ali i da bi mu bilo draže da se ne otkrije. Imrahilov oštri pogled je naizmjence skakao između Boromira i Aragorna. Boromir je vidio kako njegov ujak napeto razmišlja i pokušava shvatiti; i bio je siguran da će, i prije no što on završi ovaj svoj govor, doći do točnoga zaključka. Nakratko je tada ispod oka pogledao i haradrimskoga poglavara i njegova sina. Iako su davali sve od sebe da izgledaju ravnodušno, vidio je da vrlo pozorno prate razvoj diskusije.

Vojnici su pak reagirali različito: većina je izgledala začuđeno, a neki su komentirali na glas ono što su upravo čuli. "Kako nitko od nas ne zna za to?", "Ako je to točno, zar ga ne bi trebao netko prepoznati?", "Nije postojao časnik s tim imenom u zadnjih tridesetak godina", bile su najčešće rečenice koje su se pronijele kroz mnoštvo.

Boromir se samo nasmiješio.

"Od tada je prošlo više godina no što možete pretpostaviti, jer naš budući kralj izgleda mnogo mlađe od svojih stvarnih godina zahvaljujući svome numenorejskome podrijetlu. Stoga vjerujem da bi ga prepoznali samo oni najstariji. Osim toga, u onome se periodu nije služio svojim pravim imenom, pa u novijoj povijesti vojske doista nismo imali kapetana Aragorna. Ali sve ostalo što sam rekao je istina. A kada saznate ime pod kojim je služio u gondorskoj vojsci, svi ćete shvatiti da se radi o osobi koja itekako zaslužuje krunu Gondora."

Aragorn je na tren opet izgledao kao da bi radije izbjegao predstavljanje, no onda je kimnuo i digao glavu. Više nije bilo uzmaka. A nije ga niti smjelo biti. Aragorn je bio izravni Elendilov nasljednik, ali krvno nasljedstvo mu neće biti ni od kakve koristi ako ga ljudi ne podrže. A kada saznaju o kome se radi, vijest će se proširiti i sva će vojska i sav će narod stati uz njega – što je bilo itekako važno za budućnost. Kralj koji ne bi imao narod na svojoj strani imao bi mnogo teškoća u upravljanju zemljom.

Sve oči su bile uprte u Boromira, a i južnjaci su napeto očekivali njegove iduće riječi.

"Aragorn sin Arathornov, izravni Elendilov i Isildurov nasljednik, izrazio je želju da ga još uvijek ne predstavljam kao budućega kralja Gondora, i poštovat ću njegovu želju", rekao je svečano. "Službeno predstavljanje pred narodom i krunidba će uslijediti nakon što porazimo Saurona. Do tada, on je samo Aragorn, poglavar Dunedaina sjevera. No braćo, znajte da se pred vama nalazi legenda gondorske povijesti."

Trenutak prije nego što će se okrenuti Aragornu i prepustiti mu da sam otkrije ime koje je u prošlosti nosio, susreo je Imrahilov pogled i, očekivano, u njegovim očima pročitao da je shvatio. Ujak mu je polako kimnuo i osmjehnuo se. A Aragornove nedoumice oko predstavljanja su očito napokon nestale jer tu pokraj Boromira ponovno nije bilo ni traga graničaru već je stajao ponosni kralj.

"Ja sam kapetan Thorongil", rekao je. Kratka i jednostavna rečenica. Ali značenje je bilo ogromno.

Trgom su se proširili usklici nevjerice i žamor komentara. Ljudi su bili potpuno preneraženi. Kako i ne bi? Boromir se sjećao koliko je i sam bio zapanjen kada je saznao. A gledajući okupljene ljude – koji su sada najzad znali tko je uistinu tu pred njima – vidio je da su ipak pridobiveni. Zadovoljno se osmjehnuo, i nekoliko časaka kasnije se ponovno oglasio.

"Da, tu uz nas je čovjek koji je učinio jako mnogo za Gondor", obratio se opet vojnicima. "Nadam se da će uskoro doći trenutak kada ćemo od njega čuti poneku zgodu od svega što je proživio u Gondoru i što je učinio za našu domovinu. Ja sam prvi koji ih želi čuti. No taj trenutak nije sada. Udaljili smo se od pravoga razloga zbog kojega smo tu – a to je stvaranje bolje budućnosti za naš narod", podsjetio ih je. Nekoliko trenutaka ih je promatrao, te nastavio. "Ići ćemo korak po korak, dan po dan, godinu po godinu. A početak je danas. Početak mira i novoga, boljega doba. Započinjemo potpisom ovoga sporazuma. Sve ostalo će uslijediti kada budemo spremni, i vidjet ćemo što će nam donijeti budućnost."

Potom je uperio pogled u Gibira, i čovjek mu je polako kimnuo.

"Razmijenit ćemo glasnike kada dođe vrijeme", rekao je neutralnim tonom.

S time je bilo rečeno sve što je trebalo izreći, i Boromir je prišao stolu. Dakle, došao je trenutak, pomislio je posežući za perom. Nakon dugoga razdoblja neprijateljstva, Gondor i Harad su upravo činili prvi korak prema miru. Neka potraje. I neka Sauron doista bude uništen, jer u protivnom...

Umočio je pero u tintu.

...u protivnom će ovo biti najkraći potpisani mir ikada, dovršio je svoju misao dok je stavljao svoj potpis na papir. Toliko mnogo toga je visjelo o niti, i jedino što mu je preostalo bilo je nadati se da će Frodo i Sam uspjeti izvršiti svoju zadaću.

Nakon njega na dokumente se potpisao Aragorn, a zatim i Gibir. Stolu je zatim prišao voditelj gondorskih državnih arhiva koji je do tada čekao u pozadini, te složio oba primjerka u pripadajuće koverte i zapečatio ih. Pružio ih je Boromiru, a on je jednu kovertu predao Gibiru.

Potom je koraknuo unatrag i opet stao između Imrahila i Aragorna.

"Nakon što završite posao čišćenja, a koji je pri kraju, možete krenuti za svoju domovinu", obratio se poglavaru Haradrima.

Gibir je kimnuo i, držeći veliku kovertu u rukama, okrenuo se te pošao prema vratima, a njegov sin i pratnja su krenuli za njim. Uskoro su izašli, i dok su vojnici raspremali stol i pisarske stvari na njemu, Boromir se okrenuo ujaku i Aragornu. Čas kasnije uz njih je stao i Gandalf.

"Thorongil, dakle", rekao je zamišljeno Imrahil. "Da sam te vidio tada, zacijelo bih te odmah bio prepoznao prvoga dana. Ali najveći dio vremena sam boravio u Belfalasu."

"A ja sam pak vrlo malo bio u Minas Tirithu, a mnogo više na terenu s vojskom", odvratio je Aragorn. "U grad sam uglavnom dolazio samo prilikom podnošenja izvješća. U svakome je slučaju bila mala vjerojatnost da se sretnemo."

Imrahil je kimnuo, te uputio Aragornu lagani naklon glavom. Nakon nekoliko trenutaka u kojima je vladala tišina, Gandalf se nakašljao i privukao njihovu pažnju.

"Sauron će uskoro saznati novosti", rekao je čarobnjak, podsjetivši ih sve na ozbiljnost njihove trenutne situacije. "Budući da još uvijek ima popriličan broj orka na raspolaganju, zacijelo će povući neki novi potez protiv nas. Morat ćemo biti spremni."

"Slažem se", kimnuo je Boromir. "No to se sigurno neće dogoditi odmah. Predlažem da se još malo odmorimo i večeras održimo najavljenu proslavu. A zatim, za dan ili dva, možemo održati vijećanje na kojem ćemo pokušati predvidjeti Sauronove buduće korake, te kako mu se suprotstaviti."

"Dobar prijedlog", složio se Aragorn. "Bilo bi dobro da osim nas ovdje prisutnih na vijećanju sudjeluju i Legolas i Gimli, kao i kralj Eomer te Elrondovi sinovi. Njihova razmišljanja također se mogu pokazati dragocjena."

"Svakako. Volio bih da dođe i Faramir ako njegovo stanje bude dozvoljavalo", dodao je Boromir. "Vidjet ću što će biti moguće učiniti oko toga."

Aragorn mu je kimnuo, te pokazao glavom u pravcu drugoga kruga.

"No dobro, ja ću se sada vratiti u Kuće izlječenja. Vidjet ćemo se večeras."

"Idem i ja tamo. Danas još nisam obišao Faramira, pa ću mu usput prenijeti novosti", rekao je Boromir, i tada su svi krenuli prema drugome krugu. Imrahil i Gandalf su nastavili prema Citadeli, a Boromir i Aragorn su se zaputili u bolnicu.

"Znam da su svi izlječitelji i dalje vrlo zaposleni, no nadam se da ćeš uspjeti doći večeras na proslavu, bar na kratko", rekao je Aragornu dok su hodali prema Kućama izlječenja.

"I ja se nadam. Četvrt sata ću sigurno moći odvojiti za to", odvratio je Aragorn.

Sljedećih nekoliko koraka su prošli šutke.

"Bit će to lijepa svečana prigoda", rekao je potom Boromir. "A imat ću večeras i jednu osobnu najavu. Prije nekoliko dana sam zaprosio Ellin, i pristala je. Večeras ćemo objaviti zaruke."

Aragorn je okrenuo glavu prema njemu i promotrio ga. Izraz lica mu je bio zamišljen i na nekoliko trenutaka nedokučiv. Ali potom je kimnuo, a usne su mu se izvile u lagani osmijeh.

"Tako, dakle. Vidio sam vaše poglede i osmijehe na Amon Henu, i shvatio sam što se zbiva. I želim vam sve najbolje." Sada je osmijeh postao širi i topliji. Ali uskoro je Aragorn opet postao zamišljen. "Ipak..."

"Ipak?" ponovio je Boromir za njim, uzdignutih obrva. Na trenutak se narogušio, jer sama ta riječ je u ovome kontekstu imala negativnu implikaciju.

"Ipak... ma ništa." Aragornovo lice bilo je istovremeno i sjetno i nasmiješeno. Boromir je vidio da je osmijeh iskren, ali nije mogao dokučiti razlog ove druge emocije na prijateljevu licu. "Samo sam pomislio kako ljubav između vilenjakinje i smrtnika nosi sa sobom i neke teškoće kojih nema u vezama između dvoje pripadnika istoga naroda. Ako itko to zna, ja znam." Još se malo nasmiješio, ali istovremeno je izgledao i tužno. Boromir ga je pozorno promotrio. Zašto? Je li imao na umu neku određenu teškoću s kojom su se suočavali on i Arwen? Nešto vezano uz besmrtnost vilenjaka?

No nije stigao upitati o tome jer se Aragorn još jednom osmjehnuo i nastavio. "Sada zvučim poput mrzovoljnog djedice, zar ne? A ne bih trebao svojim gunđanjem kvariti vaš dan. Stoga ću samo reći da se nadam da ćete vi imati što manje problema. Doista vam želim svu sreću ovoga svijeta." Boromir je osjetio da su riječi izrečene od srca i bio je sretan zbog toga. Potom se Aragorn ponovno uozbiljio i pogledao ga u oči. "Razgovarajte otvoreno o svim važnim stvarima, i razgovarajte što prije."

Pa, nije li to ionako temelj svakoga dobroga braka? Takav bi pristup imao u svakom slučaju, bez obzira savjetovao mu to netko ili ne. Ipak, gledajući Aragorna, Boromiru se učinilo da ovaj, kao i maločas, cilja na nešto određeno. Ali opet nije stigao reći ništa više. Upravo su stigli do Kuća izlječenja i, još dok su ulazili, prišao im je jedan izlječitelj. Bilo je očito da želi što prije razgovarati s Aragornom pa ga Boromir više nije želio zadržavati. Tada su se pozdravili.

"Vidjet ćemo se večeras", rekao je Boromir i krenuo prema sobi u kojoj je ležao Faramir. Ušavši, otkrio je da Faramir drijema, no odmah se probudio na zvuk otvaranja vrata.

"Kako si danas, braco?" upitao ga je Boromir sa smiješkom i sjeo na podnožje njegova kreveta.

"Bolje. Spreman za novu bitku", veselo se nacerio Faramir. "Doduše, izlječitelji su strogi pa mi govore da još ne smijem ustajati."

"Pa, zasada nema nove bitke na vidiku, iako nisam siguran koliko će to trajati", odvratio mu je Boromir, i zatim ga izvijestio o svim ranijim zbivanjima – o potpisivanju dokumenta o miru, Aragornovom prijedlogu o poslanicima, te o ideji da uskoro održe vijećanje o budućim potezima.

Faramir ga je ozbiljno saslušao, i naposljetku zamišljeno kimnuo.

"Volio bih biti prisutan", rekao je, a Boromir nije bio iznenađen tim riječima. I sam bi to htio da su im uloge bile zamijenjene. "Pretpostavljam da će se održati u Kuli? No, imam jednu želju, i to neovisno o vijećanju. Ionako sam ti je mislio iznijeti, a vijećanje je samo razlog više da je realiziramo. Ne mogu još hodati niti jahati pa ne mogu sam krenuti u Kulu, ali ako pronađeš neka kola ili malu kočiju, mogao bih se prebaciti na taj način. Nisam teško ozlijeđen i pretpostavljam da ću moći nastaviti oporavak i tamo, na običnoj kućnoj njezi, a ovdje će im dobro doći krevet više. Čujem da mnogo ljudi još uvijek leži samo na madracima na hodnicima."

To je bila istina i Boromir je kimnuo, slažući se.

"Još se malo odmaraj ovdje, a za sutra ili prekosutra ću sigurno organizirati nešto za tvoje prebacivanje u Kulu. Vijećanje će se ionako vjerojatno održati tek za dva dana, pa će sve biti riješeno na vrijeme."

Još su kratko razgovarali, a Boromir je potom pozdravio brata i pošao natrag na Pelennorska polja provjeriti kako teče posljednja faza čišćenja prije odlaska Haradrima.

-x-x-x-

Meriel je hodala od sobe do sobe i gurala ispred sebe kolica s obrocima za ranjenike. Kada je završila opsada opet se javila za ispomoć u Kuće izlječenja i obavljala sve poslove koje je mogla: pomagala je u kuhinji i praonici te raznosila posteljinu i hranu. Iako su oni najlakši ranjenici bili već pušteni, još uvijek ih je bilo mnogo i cjelokupno je osoblje – i medicinsko i pomoćno – bilo prepuno posla.

Boravak u bolnici joj je omogućavao i da češće viđa Eradana. Naravno, pazila je da ne zapostavlja svoj posao, kao i da ne smeta njegov odmor i oporavak. Nije ostajala dugo u tim posjetima; uglavnom bi samo kratko porazgovarali držeći se za ruke i tek bi se ovlaš poljubili kada je odlazila. Više od toga nije niti bilo primjereno u ovoj situaciji. Ali svaki taj susret i svaki njegov pogled joj je grijao srce i donosio veliku radost.

Povremeno je u prolazu viđala Ellin i Pippina. Polutan je i dalje svakoga dana marljivo radio iste pomoćne poslove poput nje. Zahvaljujući njegovoj predanosti i vedroj naravi začas je sklopio mnoga prijateljstva i činilo se da je bio svačiji miljenik. Meriel bi se također obradovala svaki put kada bi ga srela; porazgovarali bi u prolazu, a bilo joj je jako drago čuti i da se njegov prijatelj Merry dobro oporavio od susreta s nazgulom.

Od Ellin je saznala za proslavu koja se trebala održati te večeri. Iako je tuga zbog gubitka mnogih života još bila svježa, pomislila je kako nije loše da će se napokon dogoditi i nešto lijepo u gradu. Malo je razmišljala može li odvojiti nešto vremena kako bi otišla na proslavu ili bi bilo bolje da ostane raditi. Ali kada joj je Ellin rekla da će te večeri ona i Boromir objaviti svoje zaruke, odlučila je poći barem na kratko kako bi svjedočila njihovom lijepom trenutku; jako se obradovala zbog prijateljice, i vidjela je da je Ellin presretna.

Nastavljala je raditi. Bilo je naporno, ali ona se ipak osmjehivala. I nije bila jedina. Opsada je bila iza njih, i imali su nadu da će sve ipak završiti dobro.

-x-x-x-

Doista imamo sreće, pomislio je Boromir promatrajući završne pripreme za proslavu. Tijekom poslijepodneva počeo je puhati vjetar sa zapada. Spuštajući se prema gradu niz obronke Bijeloga gorja tjerao je dim i pepeo dalje od grada, a nije bio prejak pa nije bilo hladno; bilo je relativno ugodno predvečerje. Polako se spuštao mrak. Baklje i svjetiljke su upravo bile upaljene te je grad bio lijepo osvijetljen. Ljudi su se već pomalo okupljali, a i hrana je uskoro trebala biti dopremljena iz vojarne.

Izvan grada, Haradrimi su počeli napuštati Pelennorsko polje. Rohanska vojska je i dalje logorovala na sjevernoj strani polja, dok su ljudi iz južnoga Gondora bili smješteni na brodovima. Ljudi su se opuštali nakon teškoga, iscrpljujućeg perioda borbi.

A kada su iz vojarne krenula kolica natovarena hranom, pivom i vinom mnoga su se lica ozarila. Glasni žamor veselih razgovora je odjekivao gradom, a na nekim su mjestima ljudi i zasvirali. Boromir ih je obilazio i pozdravljao se s njima, a isto su činili i Gandalf, Imrahil i njegovi sinovi. Eomer se odazvao njegovu pozivu i zajedno s nekoliko jahača iz svoje pratnje je uglavnom stalno bio na tržnici, gdje je i bio centar zbivanja. Ljudi su ispunjavali veliku gradsku tržnicu i obilazili tezge na kojima su bili posluženi hrana i piće, a proslava se proširila i u susjedne ulice i trgove budući da nisu svi niti mogli stati na tržnicu.

Iza njih su bili vrlo teški dani, puni smrti i gubitaka. No večeras su slavili život; slavili su novi dan koji je osvanuo za sve njih, kao i nadu da će takvih novih dana – ispunjenih mirom i srećom – biti još mnogo.

Još na početku su mu se pridružili Legolas, Gimli i Merry, a sredinom večeri su iz Kuća izlječenja na proslavu prispjeli Ellin i Aragorn. Još je nekoliko ljudi stiglo s njima, a među njima i Pippin. Oba hobita su odmah zajednički pojurila na hranu i piće – a Merryju je to zapravo bila druga večera budući da je on stigao ranije – te su potom veselo išli naokolo od jedne do druge grupe ljudi i družili se sa svima. Bilo je očito da su vrlo omiljeni. Boromir je u grupi uz Ellin uočio i jednu mladu crvenokosu djevojku i zaključio da to mora biti Meriel, prijateljica o kojoj mu je bila pričala.

Ellin mu se pridružila kada je bila gotova s večerom i Boromir je zaključio da je stigao trenutak da se obrati prisutnima. Popeo se na jedan široki plosnati kamen kako bi bio vidljiv svim ljudima, i dao je znak Ellin da bude u blizini.

"Braćo!" povikao je što je glasnije mogao, i ubrzo su mu odgovorili brojni glasovi.

"Govor! Govor!" začulo se iz mnogih grla.

Ljudi su se okrenuli prema njemu i malo po malo su utihnuli žamori razgovora, zvukovi glazbala i pjesma. Imao je pažnju svih okupljenih i promotrio je prizor oko sebe. Lagani povjetarac je i dalje puhao s Mindolluina i spašavao ih od dima lomača na poljima. Zvijezde su blistale na tamnome nebu, a na tržnici i okolnim kućama svijetlile su mnoge svjetiljke. Ljudi su ispunjavali cijeli prostor. Ellin je stajala tik uz postolje na koje se popeo, a u blizini su bili i svi njegovi prijatelji iz Družine. Nedaleko je bio i Imrahil, te Eomer i Rohanci. Atmosfera je bila lijepa i svečana.

Duboko je udahnuo.

"Ova večer ne bi bila moguća da nije bilo herojske borbe mnogih naših suboraca – sinova, očeva, braće, prijatelja – koji više nisu s nama. Prisjetimo se svih tih ljudi Gondora i Rohana koji su položili svoje živote u obranu Gondora i boljega Međuzemlja, i utihnimo na čas za njih."

Njegove riječi popratila je duboka tišina. Boromir je oborio glavu i sklopio oči. Nikada nećete biti zaboravljeni, braćo.

Nekoliko trenutaka kasnije je dignuo glavu i susreo poglede ljudi oko sebe.

"Ova večer isto tako ne bi bila moguća bez svih vas koji ste tu, kao i bez onih naših drugova koji nisu mogli doći u grad. Upućujem veliku zahvalu svima vama za sve što ste učinili prethodnih dana, kao i svim ljudima južnoga Gondora koji se trenutno nalaze na brodovima u Harlondu, te svim Rohancima koji su nam došli u pomoć." Zastao je i lagano se naklonio Eomeru, a ovaj mu je uzvratio naklon i osmijeh. "Zahvaljujem ljudima koji su danonoćno radili na obnovi katapulta nakon što su bili uništeni, a posebno želim istaknuti kapetana Ciryona i njegove ljude koji su konstruirali naše nove velike mehaničke lukove i dali veliki doprinos obrani grada."

Nakon ovih riječi tišina je ipak bila prekinuta: mnogi ljudi počeli su klicati i nazdravljati Ciryonu i svima spomenutima. Boromir ga je potražio pogledom, ali ga nije uspio ugledati u mnoštvu. Uskoro je podignuo ruku. Još nije bio završio. Prije nego što će nastaviti govoriti uputio je dug pogled Aragornu. Nije zaboravio što mu je prijatelj rekao – i to ne samo jednom – ali sada je htio vidjeti ako se ipak predomislio u posljednji čas ponesen atmosferom. Aragorn je, međutim, samo odmahnuo glavom, a Boromir je lagano kimnuo kao znak da je razumio. Potom se opet okrenuo prema trgu.

"Žrtava bi bilo i više da nije bilo neizmjernoga truda svih ljudi u Kućama izlječenja. Svi ti vrijedni liječnici i njihovi pomoćnici radili su bez trenutka predaha, a i sada kada je opsada gotova daju sve od sebe za spas brojnih života koji su još uvijek u opasnosti. Mnogi od njih nisu niti mogli doći na ovu proslavu jer su uz svoje pacijente. Želim da svi oni znaju da se i njihov doprinos itekako cijeni."

Opet klicanje, opet podizanje kaleža – ovoga puta za izlječitelje. No Boromir još uvijek nije bio gotov i opet je zatražio njihovu pažnju. A tren prije nego što će nastaviti kimnuo je Ellin, i sa smiješkom se obratio ljudima.

"Neću govoriti još dugo. Znate i sami kako se oduvijek govorilo kod nas u Gondoru: 'Govori moraju biti kratki kako bi ostalo više vremena za nazdravljanje'." Tržnicom se proširio smijeh. "Ipak, za kraj želim iskoristiti ovu prigodu i za jednu osobnu objavu. Naime, ma koliko da je bilo teško ovo razdoblje koje je za nama, ipak su se u njemu dogodile i neke lijepe stvari, a jedna se dogodila i meni." Zastao je i prignuo se, a Ellin je prihvatila njegovu pruženu ruku i uspela se do njega. "Neki od vas već su imali prigodu upoznati gospu Ellin Ithilwen iz Rivendella, vilenjačkoga grada u koji sam otputovao prije nekoliko mjeseci tražeći odgovore i savjete. Tamo sam dobio i jedno i drugo, i bio sam član Družine koja je nakon vijećanja krenula iz Rivendella prema Gondoru. Gospa Ellin je također bila član te Družine, i po dolasku u grad najprije je pomogla kapetanu Ciryonu i njegovim streličarima u obuci dobrovoljaca, a od početka opsade nesebično radi u Kućama izlječenja." Na čas se okrenuo prema njoj. Njezina je ruka još uvijek počivala u njegovoj, a kada su im se pogledi susreli i kada mu se nasmiješila, srce mu je zaigralo. Mudra, požrtvovna, hrabra... i njegova. "A večeras – večeras objavljujemo naše zaruke!"

Odgovorili su mu brojni veseli pozdravi, čestitke i zdravice. Široko se smiješio svima okupljenima, baš kao i Ellin pokraj njega. Uskoro su im stali prilaziti prijatelji koji su stajali u blizini i čestitati im, a nakon njih su im prišli i mnogi nepoznati ljudi i nazdravili im u prolazu. Svima se osmjehivao, sa svima se rukovao.

Atmosfera je postala još življa i veselija. Ponovno se začula pjesma. Bila je to sretna večer. I sretna noć.