Eowyn se uspravila i sišla s kreveta, odlučivši da je opet vrijeme za malo razgibavanja. Meriel joj je bila donijela lagane pamučne hlače i tuniku – očito njezinu vlastitu kućnu odjeću – a koja je bila pogodna i za ležanje u krevetu i za kretanje po bolničkoj sobi. Malo se rastezala i napravila nekoliko čučnjeva, a onda je vježbala i desnu ruku: malo ju je micala u svim pravcima koliko je bilo moguće, te je na kraju stezala i opuštala šaku. Zasada joj se u tu ruku još nije vratilo mnogo snage, ali nadala se da će se to promijeniti. Kada je završila, vratila se na krevet i legla; za nekih sat ili dva sve će ponoviti.

Prošlo je dva dana od njezina buđenja. Prvoga je dana uglavnom mirovala, no već jučer se osjećala bolje i započela s laganom fizičkom aktivnošću, a danas je nastavila malčice intenzivnije. Sada kada se osjećala bolje sve veći problem joj je bila dosada, pa je povremeno ustajanje i vježbanje bilo dobrodošlo za razbijanje monotonije. Isprva su je druga dvojica ranjenika gledala s čuđenjem, no ubrzo su se navikli. Oni su pak bili teže ozlijeđeni i još nisu mogli ustajati.

Povremeno joj je u posjet dolazio Eomer. Njezin brat je sada bio kralj Rohana; kada je prvi put došao joj je potvrdio ono što je i sama pretpostavljala – da njihov ujak nije mogao preživjeti onaj pad nakon što ga je bila dohvatila ona čudovišna zvijer.

Ranije je bila ljuta na njega; on je također smatrao da joj nije mjesto u ratu i željela mu je dokazati suprotno. Pa, to sam svakako uspjela, nasmiješila se u sebi. Kada ju je posjetio prvi put nije mogla odoljeti a da na početku ne spomene "Rekla sam ti", uključivši u poruku i sebe i hobita Merryja, kojega su također smatrali nedoraslim za odlazak u rat. Ali Eomer joj je odmah uputio iskrenu ispriku i ljutnja je brzo bila zaboravljena. Uostalom, bio je to njezin brat – njezina jedina obitelj. I voljela ga je.

Dva puta dnevno su je obilazili izlječitelji i nastavljali terapiju za njezinu desnu ruku. Athelas, prisjetila se imena biljke. Uzimala ga je putem čaja, a koristili su ga i kao otopinu za premazivanje njene ruke kao što je to prvoga dana započela Ellin. Vilenjakinju je vidjela još dva puta od onoga prvoga dana, a osim nje je dolazio i jedan stariji liječnik po imenu Alborn.

Ako izuzme dosadu, zaključila je da se osjeća sve bolje. Nije više bilo umora i iscrpljenosti kao prvoga dana, i stoga je postajala i ponešto nemirna. Nije bila osoba koja bi besposličarila, već joj je bilo potrebno da radi nešto korisno.

Pitam se koliko brzo ću ponovno moći jahati i boriti se. Moram pitati što će se dalje događati. Pretpostavljala je da bi slomljena ruka mogla predstavljati određeni problem ako bi se otvorila mogućnost za sudjelovanje u nekoj novoj bici; kosti nisu mogle zacijeljeti za samo dan ili dva. Ali ako bude potrebno, znala je da će stegnuti zube i pridružiti se vojsci.

Raspoloženje joj uglavnom nije bilo loše – svakako neusporedivo bolje nego prije samo nekoliko dana kada je mislila da nema zašto živjeti – kada je bila tako očajna da je tražila smrt u bici. Tada je smatrala da je toliko nesretna zato jer Aragorn nije uzvraćao njezine osjećaje. Sada, dva dana nakon buđenja, nije više mislila tako. Analizirajući sada cijelu situaciju, zaključila je da je pravi razlog njenoga očaja bio akumuliranje nezadovoljstva tijekom svih prethodnih godina. Naravno, to što je Aragorn bio ravnodušan prema njoj svakako nije pomoglo njenome ionako lošem raspoloženju, no to je zapravo bila samo kap – ona zadnja kap koja je prelila već od ranije prepunu čašu. To je bio samo okidač za ono što je kasnije poduzela – odlazak u rat – ali sada je shvaćala da njezini osjećaji prema njemu nisu toliko bili duboki koliko joj se ranije učinilo. Bila je to tek obična zanesenost.

Što li je na kraju bilo s njime?, pitala se zamišljeno. Nakon što su se rastali prije desetak ili nešto više dana u Rohanu – prije cijeloga jednoga doba, kako joj se činilo – krenuo je na Staze mrtvih. Sada ju je zanimalo kako je završio taj pokušaj. Možda bih mogla onako usput upitati za njega, ako bude prilike. Morala si je priznati da ga još uvijek nije sasvim izbacila iz misli. Ali sada se ipak osjećala spokojnije nego prije – prihvatila je njegovo odbijanje i odlučila krenuti dalje. A tome je svakako pomoglo shvaćanje da je učinila nešto važno u ratu.

No da, čini se da ipak imam zašto živjeti. Nasmiješila se, ali već sljedećega trenutka su joj se oči širom otvorile, a srce kao da je preskočilo na trenutak.

"Nemam zašto živjeti". Bile su to riječi koje je nekome izgovorila ovih dana. Ali kome? I kada? Nije se mogla sjetiti. Na kraju krajeva, nije imala niti jednoga tako prisnoga prijatelja kome bi se mogla toliko otvoriti. Zapravo, jedini prema kojemu je u zadnje vrijeme osjećala dovoljno naklonosti i povjerenja da bi mu tako nešto mogla spomenuti bio je hobit Merry. Možda je to bilo neobično – jer bili su vrlo različiti – ali doista su uspostavili neko posebno prijateljstvo. Možda smo se povezali zato jer smo oboje bili smatrani slabijima, pa smo odmah razumjeli jedno drugoga. Bio joj je jednom u posjetu otkako se probudila, i njegov dolazak ju je jako razveselio.

No znala je da njemu nije rekla ništa slično – niti tijekom putovanja prema Gondoru, a niti jučer kada ju je posjetio. Kome, onda?

Uto su se otvorila vrata i prekinula je u razmišljanju. Podigla je pogled, i otkrila da je ovoga puta u obilazak došla Ellin.

"Dobar dan", pozdravila je vilenjakinja. Ugledavši je, Eowyn se na trenutak činilo da vidi neko priviđenje.

Njoj sam rekla.

Misao je došla strelovito – sama od sebe, bez najave i bez razloga. Naravno, bila je luda i besmislena. Dobro se sjećala i onoga prvog, najdužeg razgovora odmah nakon buđenja, kao i onih kraćih prilikom kasnijih dolazaka. Ni u jednome od njih nije izgovorila te riječi. Ne bi joj rekla tako nešto – nisu bile prisne prijateljice, a nisu ni razgovarale o stvarima koje bi mogle dovesti do takvoga priznanja. A kasnije se ionako više nije osjećala onako beznadno.

Ali nije se mogla otresti osjećaja da je te riječi uputila upravo ovoj vilenjakinji.

Eowyn ju je promatrala i proučavala. Po dolasku, Ellin je najprije očistila i previla rane drugoj dvojici ljudi; jedan je imao ozljedu trbuha, a drugi je zadobio posjekotinu preko ramena i grudi. Srećom po obojicu, nije bile duboke te su imali dobre izglede za oporavak, samo su morali strogo mirovati. Dok je radila, vilenjakinja je bila potpuno koncentrirana na svoj posao. Pokreti su joj bili sigurni i uvježbani, i Eowyn je vidjela da je doista dobra; naposljetku, i sama je osjetila njezin nježni iscjeljujući dodir.

"Evo me sada i k tebi", rekla je Ellin završivši s njima. "Kako se osjećaš?"

"Sve bolje", odgovorila joj je Eowyn i kimnula. "Pomalo ustajem i počinjem vježbati. Želim biti što prije spremna za novu bitku."

Ellinin odgovor na te riječi bio je smijeh, i Eowyn se u prvi mah narogušila. Smije mi se? Ali onda je shvatila da u smijehu vilenjakinje nema nikakve poruge već da zapravo zvuči prilično očajno.

"Što je to sa svima vama ljudima? Izludjet ćete me!" zavapila je Ellin i zakolutala očima. I izraz lica joj je sada djelovao jednako očajno kao i maloprijašnji smijeh. Videći da je bila u krivu, Eowyn je začas prošla njezina trenutna ljutnja i sada je sa zanimanjem promotrila vilenjakinju. Što ju je spopalo da se onako počela smijati? "Dajem sve od sebe da vas izliječim", nastavila je ova. "Gledam sve te vaše ozljede i boljke, i znam da morate još mirovati – ne samo zato da bi vam zdravlje krenulo na bolje, nego i zato da si ne biste još i pogoršali stanje – a svi ste neposlušni i pokušavate ustati prije vremena." Na kraju je uzdahnula i pogledala je u oči, spustivši se pokraj nje na krevet.

"Ah, to", odvratila je kratko Eowyn. "Živimo u vremenima kada odmor ne može i ne smije potrajati. Rat nije gotov, zar ne?" Ellin joj nije odgovorila, ali nije ni morala – odgovor je bio jasan. "Na našoj strani je potreban svaki čovjek i svaki mač, nije li tako? A ja želim biti spremna za nastavak."

Ellin se malo nagnula prema njoj i promotrila je. Eowyn se osjetila nelagodno – ne zbog Ellinina prodornoga pogleda, već zbog zagonetke koju još uvijek nije uspijevala razriješiti. Još nije uspjela dokučiti što joj je bilo poznato na vilenjakinji i to ju je kopkalo sve više.

"Rat doista nije gotov, to je istina", rekla joj je izlječiteljica, ovoga puta ozbiljno, ali i s nježnošću u glasu. "No znaš što? Čak i ako se ne oporaviš na vrijeme za nastavak, čak i ako ne učiniš više apsolutno ništa, to neće biti bitno za slavu koja će te zauvijek pratiti. Jednoga dana kada se ljudi budu prisjećali ovoga doba i događaja iz njega, mnogo će stvari biti zaboravljeno usprkos brojnim pojedinačnim junačkim djelima, a tek manji dio će ući u povijest. Znaš, ja sam poprilično starija od tebe i već dugo se borim protiv slugu neprijatelja u mojoj domovini, kao i u Mrkodolu. Sudjelovala sam u mnogo više okršaja no što ti imaš godina. Ali jednoga dana nitko neće znati tko je bila Ellin iz Rivendella. A svi će znati tko je bila Eowyn Rohanska."

Eowyn joj je polako kimnula. Naravno, bilo joj je jasno što joj Ellin želi reći. I riječi su joj laskale. Ipak, ako je bilo moguće, željela je doprinijeti i više.

"U redu. Ali samo želim da se zna da nisam neka slabašna curica koja će ostati ležati zbog minorne povrede, već da se može računati na mene i dalje."

Ellin joj se lagano osmjehnula.

"Nikada nisam ni pomislila da je netko tko je krenuo u rat slabašna curica", primijetila je, uzdignuvši obrve. "Ali ipak moraš misliti na jednu važnu stvar, a to je vlastito zdravlje. Nećeš si učiniti uslugu ako se preopteretiš, već ćeš si samo pogoršati stanje. Ići ćemo zajedno korak po korak, u redu?" upitala ju je vilenjakinja, te nastavila ne čekajući odgovor. "Inače, slomljena ruka i crni dah nisu minorna stvar. No svakako i sama vidim da ti je mnogo bolje nego u početku, to uopće nije sporno. I ne mislim da moraš samo ležati. Pomislila sam da te zapravo možemo prebaciti u jednu od gostinjskih soba Ecthelionove kule, i o tome sam razgovarala s Boromirom, namjesnikom Gondora. Naravno, odmah se složio. Tamo ćeš imati više prostora i moći ćeš se više kretati. Znam da to želiš. Ali bojim se da je tvoja želja za sada ipak neostvariva, i kao liječnik ti moram reći da je sa slomljenom rukom jednostavno nemoguće otići u borbu. Ozljeda bi ti previše ograničavala pokrete i bila bi lak plijen za bilo kojega protivnika."

Razum joj je govorio da je izlječiteljica u pravu; no srcu je bilo teško prihvatiti istinu.

"No dobro, vidjet ćemo kako će se stvari odvijati..." rekla je neodređeno, uzdahnuvši. Istovremeno je razmislila o ponudi. Zvučala je dobro – u toj kuli, kada bude imala svoju sobu, vjerojatno će doista imati više slobode i prostora nego sada, a možda se nađe i neki koristan posao koji bi mogla raditi. "Kada bih se mogla prebaciti?" upitala je.

"Nisam sigurna hoćemo li stići organizirati kočiju već danas", odgovorila joj je Ellin. "No ako to ne bude danas, bit će najkasnije sutra ujutro."

Eowyn je kimnula, a Ellin se tada usredotočila na njezine ruke. Kao i do sada, ponavljala je terapiju posebno za svaku ruku. Eowyn je bila zadovoljna što joj se nešto pokretljivosti vratilo u desnu ruku, ali željela je da oporavak krene još brže.

Da mi barem ova lijeva nije slomljena...

Tada, dok je Ellin polako dovršavala tretman, sjetila se što je željela upitati. Hoće li moje zanimanje biti sumnjivo?, pobojala se na čas. Ipak, radoznalost je bila jača, a mislila je i da je uspjela smisliti dobru formulaciju pitanja da ne pobudi sumnju.

"Eh da, znatiželjna sam saznati jednu sitnicu. Vezano je uz članove one vaše družine. Kao što ti je poznato, neke od njih sam upoznala kada su bili u Rohanu." Pazila je da joj ton glasa i izraz lica budu neutralni. "Mislila sam da će pojahati s nama prema Gondoru, ali odvojili su se od nas prije smotre i uputili se prema Stazama mrtvih. Svi koji smo bili u blizini i čuli za tu njihovu namjeru smo se itekako uplašili za njih jer se oduvijek znalo da nitko od živih ne može proći Stazama mrtvih. Je li itko saznao što je na kraju bilo s njima?"

Zagledala se u Ellin, napeto iščekujući odgovor.

"Prošli su", odgovorila je vilenjakinja i nasmiješila se. Potom joj je u kratkim crtama ispričala o njihovu prolazu kroz planinu i prizivanju vojske mrtvih, o dolasku u južni Gondor i kasnijem putu u Minas Tirith, te zaključila priču stigavši do sadašnjosti. "Sva trojica su sada u gradu. Aragorn još ne želi da ga Boromir predstavi kao kralja. Budući da je i on izlječitelj, sada i on radi ovdje u Kućama izlječenja. Nakon moga ujaka Elronda, on je najveći izlječitelj našega doba. On je bio jedan od nas troje koji smo te liječili prvoga dana kada si bila dopremljena."

Oh.

To nije znala do ovoga trenutka i na kratko je ostala bez riječi, a oči su joj se širom otvorile. Potom se brzo podsjetila da bi trebala izgledati ravnodušno. Zapravo, ne. Ipak ne ravnodušno, ispravila se.

"Onda je i on jedan od onih kojima dugujem zahvalnost, i kada budem u mogućnosti, reći ću mu to", rekla je brzo i kimnula, ne želeći ispasti nepristojno. "Hvala što si mi ispričala." Potom je požurila promijeniti temu. "Kada se budem prebacivala u tu kulu koju si spomenula, hoćemo li prebaciti i sve moje stvari?"

Njezina verižnjača i ratna oprema još uvijek su bili složeni ispod njezina kreveta.

"Naravno, ne bismo ih ostavili ovdje. Netko će već doći po tebe i pomoći ti s time", kimnula je Ellin i ustala. "Vidjet ćemo se kasnije."

Vilenjakinja je potom izašla, a Eowynine misli su se vratile na ono posljednje što je saznala od nje. Aragorn je bio jedan od onih koji su joj spasili život prvoga dana.

"Jedna sam od troje liječnika koji su te pregledali i liječili kada si bila dopremljena", prisjetila se Eowyn riječi koje joj je izrekla Ellin kada su se prvi put susrele. Drugi je bio onaj stariji liječnik Alborn koji ju je također obilazio. A treći... treći je, dakle, bio Aragorn.

Za razliku od Ellin i Alborna, on je nije obišao u ovim danima oporavka. Što i nije sasvim loše za moj mir, pomislila je. Doduše, bilo je za očekivati da će u narednim danima kad-tad naletjeti na njega, i nadala se da se njezina čežnja neće opet probuditi. Moram krenuti dalje. Odlučno je stisnula usne. I da, mogu i sama. Nije li se najveći dio života ionako probijala sama? A sada je bila i jača nego ranije.

Odlučna skrenuti misli s Aragorna, okrenula se prema jednome, a potom i drugome susjedu. Obojica su je mnogo ispitivali o njezinome dvoboju s nazgulom i općenito o njezinim djelima u ovome ratu, te je sada pomislila kako bi i ona mogla poslušati njihove priče.

"Pa eto, s obzirom da ću očito uskoro otići odavde, možda biste mi mogli malo više reći o vašim djelima dok sam još tu...?"

-x-x-x-

Te se večeri Ellin vraćala u Kulu nešto ranije no prethodnoga dana. Nakon što je ostavila konja u konjušnicama šestoga kruga, popela se u Citadelu i zastala na trenutak. Znala je da do večere ima još gotovo puni sat, a to je značilo da ima mnogo više vremena no što će joj trebati da se osvježi i presvuče. I stoga nije odmah krenula u Kulu, već je skrenula prema zgradi biblioteke.

Hoće li uopće biti otvorena?, upitala se. Ako je itko uopće radio unutra ovih dana – jer gotovo svi su civili bili evakuirani – možda sada i nije bio ovdje. Ipak, htjela je iskušati sreću.

Zgrada je bila pravokutna, a ulaz je bio na dužemu zidu, onome koji je gledao na južnu stranu Ecthelionove kule. Prišla je vratima i pritisnula kvaku, a velika masivna vrata su se pomaknula. Otvoreno! Našavši se unutra, Ellin se ogledala po predvorju. I ono je bilo pravokutna oblika; duži je zid mogao imati oko deset metara, dok je kraći bio gotovo upola manji. Prostor je bio diskretno osvijetljen svijećnjacima zakačenima za zidove. Pod je bio od tamnoga mramora sa sivo-crvenim uzorkom. Na zidovima gotovo i nije bilo praznoga prostora, već su bili ispunjeni velikim prekrasnim slikama. Ellin je polako prelazila pogledom od jedne strane prema drugoj. Bili su tu prikazi Minas Tiritha, Osgiliatha, Minas Ithila, Numenora i drugi. Neka je mjesta prepoznala jer ih je ranije imala prilike vidjeti na ilustracijama u Rivendellu; neke druge slike su joj pak bile nepoznate. Jedna velika i posebno upečatljiva slika je prikazivala iskrcavanje Elendilove flote u Međuzemlju, a još jedna impresivna je bila posvećena prikazu pobjede Posljednjeg saveza protiv Saurona. Naposljetku je dignula pogled prema stropu visokome pet do šest metara, i osmjehnula se. Nad njom je bilo tamnoplavo – gotovo crno – nebo, a na njemu su bile oslikane zvijezde.

Na sredini sva tri zida su bila po jedna vrata; ona na dužem zidu, nasuprot glavnoga ulaza, bila su samo pritvorena i Ellin je odlučila krenuti u tome pravcu. Gurnuvši ih, pred njom se pružio kratki ali široki hodnik također osvijetljen svijećama, na čijoj su svakoj strani bila još po jedna vrata. Iz jednih od njih upravo je izlazio stariji, sjedokosi čovjek. U jednoj je ruci nosio dvije knjige i nekoliko svitaka papira. Ugledavši je, oči su mu se raširile u iznenađenju. Bilo je sasvim jasno da nije očekivao posjetitelje.

"Ja sam Ellin kći Laerona, iz Rivendella, gošća vašega namjesnika Boromira", predstavila se. Tek nakon što je to izrekla se sjetila da sada i službeno više nije samo gošća. No to u ovome trenutku i nije bilo naročito važno. "Mnogo sam slušala o vašoj čuvenoj biblioteci i jako sam je željela razgledati, i iako sam već tri tjedna u gradu tek sada sam uhvatila malo vremena da to doista i učinim. No s obzirom na doba dana i situaciju u gradu, nisam bila sigurna hoću li ikoga uopće naći ovdje."

"Misliš, zbog evakuacije civila?" upitao je te prešao pogledom preko hodnika, vrata i stropa, a iako je bila polutama na licu mu se vidjela ljubav prema tome mjestu. Usne su mu se izvile u lagani osmijeh. "Ne, nisam želio otići. Imam već podosta godina, i ako mora uskoro doći kraj, želim ga dočekati ovdje." Potom je vratio pozornost na nju i kimnuo joj. "Ja sam Haldan sin Berenov, voditelj biblioteke", rekao je i pružio ruku. Njegove bore su bile u skladu s njegovim riječima o poznim godinama, ali stisak ruke mu je bio vrlo čvrst. "Drago mi je čuti da si željela posjetiti biblioteku. Samo moram odložiti ove papire i pospremiti neke stvari, pa te mogu provesti unaokolo."

"Oh, hvala! Neću ti oduzeti mnogo vremena", požurila ga je uvjeriti. "Već je večer, i sigurna sam da želiš poći kući i odmoriti se. Samo bih prošetala i ukratko razgledala, najviše četvrt sata. Za detaljnije proučavanje ću doći neki drugi put."

Haldan joj se samo nasmiješio.

"Sve je u redu, ne brini. Doista volim boraviti ovdje i volim pokazivati naše blago onima koji su zainteresirani." Pokazao je prema vratima nasuprot onih kroz koja je on upravo prolazio kada su se susreli. "Možeš započeti razgledavati iz ove prostorije. Otkrit ćeš da u njoj postoje još dvoja vrata koja vode prema drugim odajama. Ja ću ti se pridružiti čim spremim ovo."

Kimnuo joj je i sa svojim papirima i knjigama krenuo prema vratima što su vodila u predvorje, a ona je zakoračila u odaju u koju ju je uputio. Ušavši, otkrila je da je bila sličnih dimenzija kao i predvorje, a u njoj je također vladala polutama – tek mali dio svijeća je bio upaljen. Sklopila je oči i duboko udahnula. Zrak je bio ispunjen mirisom papira. Nekoliko je trenutaka samo uživala u tome, a onda je otvorila oči i pogledala oko sebe. Cijela je prostorija bila ispunjena visokim policama s knjigama: bile su naokolo uz sve zidove, a dva reda polica pružala su se i kroz središnji prostor desno od vrata. Lijevi dio prostorije ispunjavao je veliki drveni stol uz koji je bilo nekoliko stolica, a na toj strani odaje je na zidu bio i veliki prozor.

Pažljivo je izvadila jednu svijeću iz svijećnjaka i osvjetljavala si put dok je polako kretala u obilazak polica. Čitajući naslove unaokolo, uskoro je shvatila da se nalazi u dijelu knjižnice koji sadrži knjige o povijesti Gondora – počevši od dolaska Elendila i njegovih sinova i osnivanju toga kraljevstva. Neki naslovi odnosili su se i na kraljevstvo Arnor.

Oh! "Isildurovi svici"! Original, bez sumnje. Zagledala se kao opčinjena u debelu knjigu uvezanu u tamnocrveni kožni ovitak. Bila je smještena u staklenoj vitrini i dobro zaštićena. Bila je to knjiga u kojoj je između ostalog bio i opis Prstena Vladara, a koji je pomogao Gandalfu pri identificiranju Bilbova prstena.

Prešavši u iduću prostoriju, možda samo malo manju od prethodne, prešla je i u drugo doba svijeta: sada su pred njom bili naslovi koji su opisivali Prvo doba Arde, a na nekim su policama bile knjige koje su govorile i o Valinoru. Neki od naslova su joj bili poznati – vidjela ih je u Rivendellu – i očito se radilo o mnogo kasnijim prijepisima. No većina knjiga izgledala je trošno, a dobar dio njih nije uopće bio na otvorenim policama i nije se ni moglo posegnuti za njima, već su police bile zatvorene staklom i zaključane – baš kao što je vidjela i u prethodnoj prostoriji. Moglo se razgledavati knjige, ali ne i dirati ih.

"Za sve one koji žele čitati stare knjige imamo njihove nove prijepise", začula je Haldanov glas s ulaza u odaju. "Ali ovo što sada gledaš su neka od naših najvećih blaga. Naime, neke od knjiga koje govore o starim dobima prepisane mnogo kasnije i nastale su kada su naši gondorski pisari posjećivali knjižnice u Rivendellu." Ove riječi su potvrdile njezinu maloprijašnju pretpostavku. "Ali mnoge knjige doista potječu iz Prvoga doba. Sačuvane su zahvaljujući trudu mnogih vrijednih ljudi koji su ih prenijeli iz Belerianda – najprije na Numenor, a s njega su kasnije dospjele ovamo u Međuzemlje."

Ellin je zadivljeno kimnula. Neke od knjiga pred njom bile su stare više tisuća godina.

"Vrijednost ovih knjiga doista je neizmjerna", rekla je, promatrajući police. Priče o starim junacima – Luthien, Berenu, vilenjačkim kraljevima davnine, o padu Gondolina, o Hurinovoj djeci i mnoge druge – ležale su pred njom. Upijala ih je pogledom, a Haldan nije prekidao njezino proučavanje. U jednome je trenu nesvjesno podignula ruku i posegnula za "Padom Noldora", velikome Maglorovom epu. Iako ovo nije bio original već prijepis – original se nalazio u Elrondovoj knjižnici u Rivendellu – i ovaj je primjerak bio vrlo star, a knjiga je bila zaštićena staklenom pregradom. Zaustavila je ruku. "Mnoga od ovih djela su mi poznata, ali isto tako ima i mnogo onih koje nisam nikada vidjela", rekla je tiho i s poštovanjem. "Mislim da bih mogla ovdje provesti dane i tjedne, razgledavajući i čitajući." Potom se trgnula iz zamišljenosti i okrenula prema Haldanu. "Prethodna odaja je bila posvećena povijesti Gondora, odnosno Trećemu dobu. Ova se odnosi na Prvo doba. Pretpostavljam da postoji i jedna koja je posvećena Drugome dobu?"

Stari knjižničar joj je kimnuo.

"Upravo tako. Jedna vrata iz odaje Gondora – odnosno Trećeg doba – vode ovamo u Prvo doba, a ona druga vode na Numenor. Sada ću te povesti tamo."

Ellin ga je slijedila i otkrila još jednu sličnu odaju – podjednakoga izgleda i veličine kao i prethodne dvije – također ispunjenu mirisom papira, drvenim policama s knjigama i drvenim namještajem. U njoj su bili svici i knjige koje su opisivale Drugo doba i povijest Numenora – i opet su mnoge od njih bili drevni originali brižljivo spremljeni iza staklenih pregrada. Između ostaloga, uočila je i "Zapise o kraljevima" – knjigu koja je govorila o svim kraljevima i kraljicama Numenora – od Elrosa pa do Tar-Miriel.

Kada je razgledala i tu odaju, Ellin se osmjehnula.

"Knjižnica u Rivendellu je bogata i velika, ali i vaša je doista vrlo vrijedna. Mislim da ne zaostaje mnogo za našom", odala je priznanje Haldanu. "A zapravo sam vidjela tek dio. Što se nalazi u ostatku građevine? I u one preostale dvije zgrade u šestome krugu?"

"Glavne odaje s knjigama u ovoj zgradi si sada vidjela. Ima još nekoliko manjih odaja koje služe kao pomoćni prostori – to su uredi nas knjižničara, spremišta i slično", odgovorio je čovjek. "A što se tiče preostalih zgrada, jedna od njih je muzej umjetničkih djela i u njoj ćeš naći brojne slike, tapiserije i kipove. Koncept je sličan ovoj zgradi – djela su razvrstana po dobima. Druga zgrada je također knjižnica poput ove i ona pak sadrži stručne knjige iz raznih područja: izlječiteljstvo, putopisi, botanika, zoologija, zvjezdoznanstvo, ..."

"Oh, to!" uskliknula je Ellin, prekinuvši ga. "To mi je zapravo bio glavni cilj dolaska u vaše biblioteke, pa ću sljedeći put otići tamo i razgledati vaše astronomske spise. I obavezno ću tome posvetiti više vremena no što sam to učinila danas. No svakako mi je vrlo drago i što sam bila ovdje i razgledala ove vrijedne povijesne knjige." Zastala je i nasmiješila mu se, te mu pružila ruku u znak pozdrava. "Sada moram poći. Hvala ti za pratnju i dodatne informacije. Nadam se da ćemo se uskoro opet vidjeti."

"Bit će mi drago da se ponovno sretnemo. Možeš me pozvati ako ti bude potreban vodič kroz druge zgrade", odvratio joj je Haldan i kimnuo. "Hvala ti na posjetu i doviđenja, gospo Ellin."

-x-x-x-

Sljedećega jutra u Eowyninu je sobu vrlo brzo nakon doručka ušla Meriel. Crvenokosa djevojka je prišla njezinome krevetu i nasmiješila se.

"Dobro jutro, gospo", pozdravila je Meriel. "Šalje me Ellin. Poručuje da je spremna kočija za tvoj prijevoz u Ecthelionovu kulu o čemu ste se, kako mi je rekla, već dogovarale. Ona je sada zauzeta s pacijentima i nije sigurna hoće li te stići ispratiti, pa je poslala mene da ti pomognem."

Eowyn joj je kimnula i uzvratila osmijeh, pa ustala. I dalje je bila odjevena u Merielinu laganu kućnu odjeću, pa je djevojka privukla paravane i pomogla joj da se presvuče u njezine jahaće hlače. Još su bile umrljane od bitke, no nije imala išta drugo pri ruci i morat će poslužiti za putovanje do Kule. Zbog udlage na lijevoj ruci navlačenje jakne bi bilo prilično nespretno, no Meriel ju je dobro omotala plaštem i Eowyn je zaključila da će joj biti dovoljno toplo. Bila bi najsretnija da se mogla presvući sama – bilo je frustrirajuće ovisiti o tuđoj pomoći. Ali samoj, služeći se samo jednom rukom, sigurno bi joj trebalo mnogo više vremena – ako bi uopće uspjela. A ako ju je kočija već čekala, zacijelo je trebalo požuriti.

No dobro, barem mogu hodati, pomislila je kada je bila odjevena. I opet, poželjela je sama nositi svoju opremu; no morala je i to prepustiti Meriel. Potom se pozdravila s dvojicom ljudi s kojima je dijelila sobu tijekom protekla tri dana. I iako se radovala većoj slobodi i još više privatnosti vlastite sobe, u ovome je trenutku iznenađeno otkrila da će joj ponešto i nedostajati njihovo društvo. Bili su to obični i ponešto priprosti ljudi, ali ugodni i dobronamjerni i odnosili su se prema njoj s velikim poštovanjem.

"Pozdrav gospo. Bila je velika čast dijeliti bolničku odaju s tako velikom junakinjom."

"Da, stvarno velika čast, neću nikada zaboraviti. Želimo ti brz oporavak."

Od njihovih je riječi lagano porumenjela. Obojica su joj uputili lagani naklon glavom – koliko je to već bilo moguće ležeći na krevetu.

"I ja želim vama sve najbolje", odvratila im je i osmjehnula se, te pošla za Meriel.

Nije bilo sasvim jednostavno proći hodnicima budući da su neki od njih još uvijek bili pretrpani madracima i ranjenicima. Mjesta za prolaz je bilo najviše jedan metar – upravo toliko koliko je bilo dovoljno za jedna kolica za obroke ili posteljinu. Osoblje bolnice je hitalo unaokolo, brinući se o ranjenicima.

Ubrzo su se našle vani. Iako je bilo tmurno i sivo i činilo se da bi svakoga časa mogla započeti kiša, Eowyn se dan učinio prekrasnim. Tijekom protekla tri dana krajnji domet kretanja bio joj je posjet toaletu i već joj je bilo dosta bolničkoga zraka i zatvorenosti u skučenom prostoru. Bio je sjajan osjećaj prošetati i napokon biti vani.

Kočija je bila nedaleko ulaza, a u nju su bila upregnuta dva konja. Uz nju je stajao jedan vojnik – očito osoba koja će upravljati konjima. Pošao im je u susret i preuzeo Eowyninu opremu, te je utovario u stražnji prostor za prtljagu. Prije nego što će ući, Eowyn se okrenula prema djevojci.

"Doista mi je drago što smo se upoznale, i hvala ti za svu pomoć", rekla joj je iskreno i toplo, a Merielino lice je zasjalo na te riječi. "Nadam se da će u narednim danima biti prilike da se još vidimo. Ako uhvatiš vremena uz posao koji obavljaš, voljela bih da me posjetiš u Kuli." Zbog udlage je zagrljaj mogla izvesti samo desnom rukom i tada je, pružajući je prema Meriel, zadovoljno ustanovila da joj je ruka još malo bolje.

"I ja sam presretna, gospo, i stvarno bih voljela da se opet družimo." Djevojčino lice je porumenjelo, i gledala ju je s obožavanjem. A Eowyn je zaključila da je krajnje vrijeme da prekine službeno obraćanje.

"Zovi me samo Eowyn", rekla je sa smiješkom. "Mnogo si mi pomogla i sprijateljile smo se. K tome, iako je moje oružje mač a tvoje lûk, mogle bismo reći da smo sestre po oružju, zar ne? Obje smo se borile u ovim bitkama."

"Oh, ja se nikako ne mogu mjeriti s tobom!" uskliknula je djevojka. "Ali... da. Borile smo se. Neka se vidi da i mi to možemo."

Zagrlile su se još jednom, a potom se Meriel morala vratiti u Kuće izlječenja. Vojnik joj je otvorio vrata kočije i ponudio ruku za pomoć, no Eowyn se uspela sama; uostalom, penjanje je bilo prilično jednostavno kada nije bilo potrebno usput pridržavati haljinu. Čovjek, međutim, nije zatvorio vrata za njom već joj se najprije obratio.

"Gospo, moramo pričekati još malo prije no što ćemo krenuti jer uskoro treba stići i kapetan Faramir. On će također ići ovom kočijom u Kulu."

Eowyn mu je kimnula i malo se udobnije smjestila. Kočija je bila za četiri osobe – po dvije sa svake strane – pa je imala mnogo mjesta za raskomotiti se. Zavjese oba prozora su bile razmaknute, pa iako je dan bio tmuran, unutra je bilo sasvim dovoljno dnevne svjetlosti.

Znači, imat će društvo na putu do Kule. Ime njezina suputnika nije joj bilo nepoznato; premda ga nikada nije vidjela, znala je da se radi o namjesnikovu mlađem bratu. Samoga namjesnika je upoznala prije nekoliko godina kada je, tada još uvijek samo kao namjesnikov nasljednik, u jednoj prilici posjetio Edoras. Ponovno ga je vidjela prije nekoliko mjeseci kada je prošao kroz Rohan na svome putu prema Rivendellu.

Ubrzo je začula glasove koji su se približavali kočiji, i pokazalo se da se radi o njenome suputniku. On nije mogao ući sam; do kočije je hodao oslanjajući se na štake, a za savladavanje stepenica za ulaz u kočiju mu je pomogao jedan od dvojice vojnika koji su išli uz njega. Sjeo je na suprotnu stranu od nje, a desnu je nogu, pomažući se rukama, polako podignuo i ispružio duž cijeloga sjedišta na toj strani.

"Hvala vam za pomoć", rekao je ljubazno svojoj pratnji kroz još uvijek otvorena vrata kočije. Dvojica vojnika su ga pozdravila i udaljila se, a čovjek zadužen za prijevoz je tada zatvorio vrata te se uspeo na svoje mjesto.

Uskoro im je lagani trzaj dao do znanja da su konji krenuli, a Eowyn je pogledala muškarca koji je sjedio nasuprot nje. Iako to nije uvijek bilo lako procijeniti kada su ljudi sjedili, za ovoga je odmah mogla reći da je visok, a široka ramena su govorila i da je snažan. Imao je tamnu kosu i sive oči – poput mnogih Gondoraca – i nalikovao je svome bratu. Procijenila je da ima nešto više od trideset godina.

On joj je uzvratio pogled i nasmiješio se. Već na prvi pogled ostavljao je dojam ugodne osobe. Uostalom, nije joj promakao način kako se maločas obratio vojnicima, a imala je prilike vidjeti ljude na visokim položajima kako ne zahvaljuju podređenima već uzimaju njihove postupke zdravo za gotovo.

"Ja sam Faramir sin Denethorov", rekao je prijazno i kimnuo.

"Ja sam Eowyn kći Eomundova, iz Rohana", odvratila je jednakim tonom.

"I tako, eto nas dvoje ranjenika u istoj kočiji, voze nas u Kulu", nastavio je uz uzdah. "Volio bih da mogu jahati i sam doći do tamo. Ali..." Spustio pogled prema nozi koja je počivala ispružena na sjedištu. Nije završio rečenicu, no nije ni morao. Vidjela je maločas da se uopće nije mogao oslanjati na tu nogu i sve joj je bilo jasno.

"Razumijem. I ja bih htjela to isto." Zastala je i malo se zamislila. "Zapravo, rekla bih da bih ja bez problema mogla jahati budući da mi je ozlijeđena samo ruka. Ali nitko mi to nije ni ponudio, već su mi odmah rekli da ću putovati kočijom."

"Ah, strogi izlječitelji", opet je uzdahnuo Faramir te se nasmijao. "Ipak, mislim da su u mome slučaju u pravu. Mišići noge me ne slušaju i ne rade kako treba, i još me boli. Ali ne želim im to priznati." A tim je riječima nasmijao i nju.

"I ja sam pokušavala razgibavati svoju slomljenu ruku", odvratila je razdragano. "Mičem šaku koliko udlaga dozvoljava, i malo pomičem cijelu ruku iz ramena u svim pravcima. Čisto da ostane u kondiciji."

"Sigurno tvoj liječnik ne bi bio baš sretan kada bi te čuo. Ali ne brini, neću te odati", zavjerenički je namignuo.

"Oboje izlječitelja koji su me obilazili su jako pristupačni i svidjeli su mi se. Jedan je stariji čovjek po imenu Alborn. Svaki put kada bi došao, ponašao se prema svima nama u odaji kao da smo mu vlastita djeca, odnosno unuci. Druga je vilenjačka žena po imenu Ellin i ona je..."

"Oh, Ellin i Alborn su bili tvoji liječnici?" prekinuo ju je Faramir usklikom. "Imaš sreće! Alborn je ravnatelj Kuća izlječenja i ima veliko iskustvo, a Ellin je pak učila od samoga Elronda, najvećeg izlječitelja u Međuzemlju, i svi kažu da je izvrsna."

"Da, i ostavlja takav dojam", složila se Eowyn kimnuvši, pa ga znatiželjno pogledala. "I ti si je upoznao? Ona je i tvoja liječnica?"

"Ne. Hoću reći, da – upoznao sam je, ali ne, nije moja liječnica. Upoznao sam je kada je stigla u Minas Tirith s Boromirom, mojim bratom..."

To joj je bilo poznato – i sama Ellin joj je jednom spomenula da je putovala s družinom od Rivendella do Gondora.

"... a ona i Boromir su sada zaručeni. Eto, dogodila im se ljubav putem."

E to joj nije bilo poznato. Doduše, nije da se stigla s Ellin sprijateljiti toliko da bi saznala tako osobne stvari.

Nadam se da ću i ja jednoga dana pronaći nekoga, bilo je iduće što joj je prošlo glavom. Potom je vratila misli na razgovor koji su vodili.

"No, htjela sam reći da joj je dodir vrlo nježan. Kada mi je primjenjivala terapiju za slomljenu ruku, nije me nijednom ništa boljelo."

"U tvome slučaju ruka, u mome noga... Pa, kada bi bilo moguće sastavljati nas iz dijelova kao nekakve naprave, od tebe i mene bi uspjeli napraviti barem jednoga čitavog ratnika", rekao je veselo, a oči su mu sjale.

Smijala se zajedno s njime, a istovremeno se čudila svojem ponašanju. Obično nije bila ovoliko pričljiva odmah po upoznavanju i iznenadila se kako ju je odmah uspio nasmijati. U ovome je čovjeku definitivno bilo nešto posebno. Nešto pozitivno – što je budilo isto takve reakcije i osjećaje u onima oko njega. Kada je njezin smijeh polako utihnuo, pomislila je kako se već duže vremena nije smijala ovako opušteno.

"Boraveći u Kućama izlječenja, promatrala sam ih kako rade", rekla je nakon nekog vremena, uozbiljivši se. "Izlječitelje i njihove pomoćnike, hoću reći. Vrlo plemenit posao. Naravno, toga sam oduvijek bila svjesna; ali sada kada je i meni bila potrebna pomoć još sam i više pozornosti obratila na njihov posao. Kao što si i sam imao prilike iskusiti, ležanje u bolnici ostavlja mnogo vremena za razmišljanje. I zaključila sam..." zamišljeno je zastala, grickajući donju usnu.

Njezin je suputnik lagano nagnuo glavu prema njoj, a njegov topli osmijeh i ohrabrujući pogled su je nukali da nastavi.

"I zaključila sam... da bih i ja voljela naučiti liječiti", produžila je najzad. "Sigurno neću brzo postati vješta i zacijelo nikada neću dostići one koji se bave samo time. Ali svakako želim savladati barem osnove kako bih mogla pomoći nekome u slučaju nužde."

Izgovorivši to, njezino maloprijašnje iznenađenje vlastitim ponašanjem još se povećalo. Kako to da sam to izrekla? Toliko otvorila svoje misli tako brzo? Ipak, osjećala se vrlo ugodno i ovakva razmjena misli joj je došla sasvim prirodno, kao da se poznaju već dugo. A njegov pogled pun odobravanja poručivao joj je da cijeni to što je rekla.

"Ja bih pak volio naučiti još o zvijezdama, kao i o prirodi što nas okružuje. I onda... " Tek neznatno oklijevanje, i brzi nastavak. "I onda učiti druge o tome. Naročito djecu."

Promatrala ga je nekoliko trenutaka. Sada je bio ozbiljan. Nešto u njezinoj nutrini je zatitralo i srce joj je ubrzalo, i morala je brzo otrgnuti pogled kako bi se pribrala. Usmjerila je pogled kroz prozor, no prošlo je neko vrijeme prije no što je počela zapažati kuće i zidine koji su promicali kroz vidno polje. Kada se njezino treperavo srce umirilo, opet se okrenula prema njemu.

"Još naučiti?" Vratila se na ono što je rekao. "Znači, već si započeo?" upitala je. Kao sin prijašnjega namjesnika i kao kapetan gondorske vojske sigurno je mnogo svoga vremena morao posvetiti borbama protiv orka. Činjenica da se uz to stigao baviti i drugim stvarima svakako je izazivala poštovanje i divljenje.

"Jesam, naročito dok sam bio mlađi, no volio bih još", kimnuo je. "A što je tebe najviše zanimalo do sada?"

"Povijest", odgovorila je. Nakon redovnih školskih satova u djetinjstvu često je još mnogo vremena provodila u biblioteci čitajući knjige koje su opisivale prošla tisućljeća Arde. Kao dijete, iznimno se divila Haleth Haladinki, a osjećaj je trajao i dan-danas. "No sada... eto, rekla bih da sam otkrila još jedno područje interesa. Samo se nadam da nije prekasno da započnem učiti. Vjerujem da izlječitelji započinju obuku još dok su djeca."

"Većina zacijelo da, ali ne bih rekao da je prekasno za tebe. Mlada si, a čak i nakon nekoliko godina obuke još uvijek ćeš biti mlada. Mi nismo vilenjaci, ali i dalje će pred tobom biti još mnogo godina", rekao je uvjerljivo, i morala se složiti s time.

"Da, valjda je tako", kimnula je. "Htjela bih biti od koristi i pomagati. I isto tako, voljela bih..." Na čas je nesigurno zastala, pa ipak nastavila, ponešto zamišljeno. "Voljela bih vidjeti ovo naše Međuzemlje obnovljeno. Orci su u Rohanu toliko toga uništili i spalili. Htjela bih pomoći u obnovi. Volim sve što raste i što je zeleno."

Završila je sasvim tiho, oborivši pogled. Što li je bilo u ovome čovjeku što ju je navodilo da bude toliko razgovorljiva i da se toliko otvori? Možda toplina u njegovim očima? Prijateljski osmijeh? Otvoreni zainteresirani pogled koji je poručivao da ga istinski zanima sve što mu ona ima za reći?

"Onda bi morala jednoga dana posjetiti Ithilien." Njegov odgovor je prekinuo njezine misli, i podigla je pogled prema njemu. I opet su je te oči začarale na tren. "Zelen je i prekrasan. No u zadnje vrijeme..." Zatresao je glavom i namrštio se. "Ono što si i sama upravo rekla za Rohan sada vrijedi i za Ithilien. Orci su ga poharali i djelomično uništili."

"Pa, nadajmo se da ćemo dočekati bolje dane..." rekla je tiho, sama za sebe.

Neko su se vrijeme vozili u tišini, a ona je kroz prozor promatrala grad – barem onoliko koliko joj je ulazilo u vidno polje. Kada je s vojskom ujahala na Pelennorsko polje nije bilo vremena za proučavanje grada i divljenje. Tek je kratkim pogledom izdaleka prešla preko Minas Tiritha i bojišta usput odsutno zapazivši da je grad velik, a onda je vratila pažnju na orke na poljima. Bili su to oni posljednji trenuci pred bitku i bila je koncentrirana samo na nju. Nakon toga je ležala u Kućama izlječenja, i tek je sada imala prilike promotriti grad. I dok su se vozili, shvatila je da je doista velik; vožnja je trajala već neko vrijeme, a kroz prozor su promicale brojne kuće – kako veće tako i manje. Tu i tamo je uspijevala ugledati i bočne ulice i parkove. Palače, trgovi, kule, zidine – sve je bilo veličanstveno. Ništa, baš ništa u njezinoj domovini se nije moglo mjeriti s ovime; Edoras je bio najveći grad u Rohanu, no u usporedbi s Minas Tirithom se doimao maleno i neugledno.

Upitala ga je o izgradnji i povijesti grada, i dobila je detaljnu priču o Minas Tirithu. Bilo je očito da se Faramir potpuno unio u priču i govorio je s ljubavlju. Uživala je slušajući ga... a i gledajući ga, morala si je priznati, prilično zapanjena svojom reakcijom. Svaki detalj njegove pojave joj je zaokupio pažnju, a još od prve rečenice je uživala u njihovu razgovoru. Bio je inteligentan i zabavan sugovornik, a bilo je očito i da ga zanima sve što ona govori.

Priča o Minas Tirithu je potrajala – grad je bio tri tisuće godina star i bilo je štošta zanimljivo za ispričati o njemu. Razgovarajući s Faramirom, Eowyn nije ni primijetila protok vremena. No u jednome trenutku jedna joj je neobičnost ipak privukla pažnju. Još otkako su krenuli, zapazila je kratke periode tame koji su značili prolazak kroz tunele kroz središnju stijenu. Sada joj je promjena iz svjetlosti u tamu naznačila da su se opet našli u tunelu, ali ovoga puta je tama potrajala neobično dugo. I trajala. Nesigurno se osvrnula, gledajući lijevo i desno, no kroz prozore se nije vidjelo ništa osim stijena tunela.

"Kako to da je ovaj toliko dug...?" upitala je zbunjeno, prekinuvši ono što joj je govorio u tome trenutku.

"Ovo je posljednji dio uspona u Citadelu", odgovorio joj je Faramir. "Sada nemamo samo kratki prolaz kroz stijenu u ravnoj liniji, već prolazimo kroz nju malo duže jer slijedimo zavoj kroz stijenu i izaći ćemo na sredini zadnjega kruga. Velika većina ljudi ovaj zadnji dio puta prolazi pješice, nakon što ostave konje u konjušnicama na šestoj razini. No nas će kočija dovesti sve do ulaza u Kulu."

Eowyn je kimnula, i baš u tome času je kroz prozore počelo u kočiju ulaziti više svjetlosti – što je značilo da su izašli iz tunela i našli se u Citadeli. Nakon još nekoliko posljednjih metara, kočija se zaustavila i vrata su se otvorila.

Izašavši, ogledala se oko sebe. Sve građevine su bile prekrasne i zadivile je, a Ecthelionova kula ju je ostavila posve bez riječi. Dugo je zurila uvis, očarana, a kada je naposljetku vratila pogled na Faramira koji se u međuvremenu uz pomoć vozača spustio iz kočije, uočila je da je promatra sa smiješkom. Bilo je očito da mu se svidjela njezina reakcija – na kraju krajeva, bio je ovo njegov dom. Ipak, taj je pogled potrajao malčice duže no što bi bilo uobičajeno među ljudima koji su se tek upoznali.

Tada je iz Kule izašlo troje ljudi – dvojica muškaraca i jedna žena – i krenuli su im ususret. Ubrzo su stigli do njih i Faramir joj ih je predstavio; radilo se o posluzi koji su radili u Kuli.

"Vrlo su hrabri", dodao je promatrajući ih sa smiješkom. "Kao i svim ostalim civilima Minas Tiritha, bilo im je sugerirano da napuste grad i potraže sigurnost negdje drugdje. Ali odbili su."

Odgovorio mu je samo najstariji muškarac, no u očima svih njih se vidjela odanost i bilo je očigledno da ne govori samo u svoje ime.

"Naše mjesto je uz tebe i gospodara Boromira", rekao je jednostavno, ali i samo ta kratka rečenica je jasno govorila o ljubavi koju su ti ljudi osjećali za svoje vođe.

Troje ljudi im je pomoglo s nošenjem stvari. Faramirov uspon uz stepenice na štakama nije bio lagan i on je napredovao sporo, ali srećom je njegova odaja bila već na drugome katu. Ona je trebala nastaviti prema višim katovima, no zaustavio ju je prije nego što je krenula dalje te usput dao znak ženi što ju je trebala pratiti da pričeka. Sada kada se uspravio uz nju u punoj visini, vidjela je da je doista prilično viši od nje. Okrenuo se prema njoj i uputio joj pogled pun topline.

"Gostinjske sobe su na četvrtom, petom i šestom katu. Neke su sada zauzete, ali ima ih dovoljno i sigurno će se naći neka koja će ti biti po volji", rekao je.

Eowyn je razmišljala na čas.

"Ako je moguće... voljela bih da mi soba gleda na istok", rekla je tiho.

"Istok?" odvratio je Faramir zamišljeno, uzdignuvši obrve. "Od prvoga trena mi je bilo jasno da si osoba koja ne bježi od izazova. Nema mnogo onih koje pogled na Mordor ne plaši." Potom je polako kimnuo, a u očima mu je vidjela razumijevanje i poštovanje. "Nadam se da će se naći takva soba za tebe."

Bio je to trenutak da ga pozdravi i krene dalje, ali otkrila je da joj je žao što je ovo druženje sada završeno. Ostala je stajati još nekoliko trenutaka.

A zanimljivo – ostao je i on. I nije skidao pogled s nje.

"Volio bih da se uskoro ponovno vidimo", rekao joj je sasvim tiho za kraj.

"I ja bih voljela", odvratila je jednako tiho, gledajući ga u oči. I doista je to i mislila. "Uostalom, nisi završio priču o Minas Tirithu, a želim je čuti."

Promatrali su se još koji časak, a onda su si napokon kimnuli u znak pozdrava te krenuli svatko svojim putem. Bereth, njezina domaćica, povela ju je do petoga kata i tamo se našla soba čiji je prozor gledao prema istoku. Odaja je bila relativno velika – veća od njezine u dvorcu u Edorasu – a od namještaja je sadržavala veliki krevet, dva ormara, škrinju, te jedan niski stol i oko njega kauč i fotelju. Na podu je bio debeli sag, a zidovi su bili prekriveni slikama i tapiserijama. Na jednome je zidu bio kamin.

Bereth je brzo razvrstala njezinu oskudnu prtljagu, upalila vatru i rekla da će potražiti još odjeće koja je preostala od nekadašnje gospodarice. Eowyn ju je zamolila da joj pokuša nabaviti i neku knjigu o povijesti Gondora kako bi prekratila sate koji su bili pred njom.

Dok je čekala ženin povratak, spustila se na fotelju. Lijeva ruka je gotovo više i nije boljela, a i simptomi crnoga daha su uglavnom nestali. I iako je u njoj i dalje gorjela želja da uskoči u sedlo i krene u neku novu bitku, zapravo se već dugo vremena nije osjećala ovako mirno.

I gotovo sretno, dodala je, čudeći se vlastitome raspoloženju.

A kasnije, kada je na njenome krilu ležala rasklopljena knjiga o Gondoru, misli su joj se povremeno vraćale jednome gondorskom kapetanu...