Boromir je ušao u blagovaonicu na katu namjesničke rezidencije nešto malo prije podneva. Nije još bilo vrijeme za ručak – on će uslijediti za otprilike jedan sat. Sada je bio tu jer se trebalo održati dogovoreno vijećanje. Zaključio je da je blagovaonica najbolje mjesto za to. Nije želio da silaze kat niže u službene odaje za sastanke kako bi olakšao dolazak Faramiru; doista nije bilo potrebe da se muči nepotrebnim spuštanjem i penjanjem po stepenicama.

Uskoro su se okupili svi koji su bili pozvani – a i neki koji nisu. Nasmijao se – ali ne i iznenadio – kada je vidio Pippina uz Ellin i Aragorna, kao i nekoliko trenutaka kasnije kada je ugledao Merryja da slijedi Gandalfa, Legolasa i Gimlija. Ubrzo su stigli i Imrahil i njegovi sinovi, Elladan i Elrohir, te Eomer.

Mjesto na čelu velikog ovalnog stola je prepustio Gandalfu. To mu se činilo nekako najprikladnijim; Gandalf je bio najvažnija osoba u njihovoj borbi protiv Saurona i mislio je da će tako biti i na ovome vijećanju. On je sjeo s jedne čarobnjakove strane, dok je Aragornu dao znak da sjedne s druge strane. Ipak, nakon što su svi zauzeli svoja mjesta, bio je prvi koji je progovorio.

"Pozdravljam sve prisutne i zahvaljujem što ste došli. Ovdje smo kako bismo dogovorili naše buduće poteze", rekao je ozbiljno. "Trenutno stanje je sljedeće: na kraju bitke koja je za nama sklopili smo s Haradrimima mirovni sporazum, dok smo orke porazili i uništili gotovo do posljednjeg. Mislim da možemo smatrati da je Osgiliath trenutno očišćen od orka." Zastao je i pogledao Eomera. "Na temelju onoga što si rekao o vašem sukobu s orcima na putu prema Gondoru, možemo zaključiti da ih je još preostalo u šumi Druadan?"

"Tako je", potvrdio je Eomer, kimnuvši. "Kao što svi znate, upravo su borbe s njima usporile naš dolazak u Gondor. Ubili smo popriličan broj, ali dio njih je pobjegao dublje u šumu. Nismo mogli ići za njima jer bismo u tome slučaju izgubili još vremena."

Boromir je kimnuo, te nastavio s pregledom činjenica.

"Sauron sigurno u Mordoru ima na raspolaganju još mnogo orka koje za sada još nije niti poslao u borbu, a ne bih se iznenadio da je u međuvremenu pozvao ljude iz Rhuna da se bore za njega u novim bitkama. Idući Sauronov napad na Gondor će uslijediti kad-tad i sigurno će ponovno biti žestok. Moramo razmotriti mogućnosti obrane i što uopće možemo učiniti." Zastao je i prešao pogledom preko svih okupljenih. Sva lica su bila ozbiljna, a Merry i Pippin su izgledali preplašeno. Ali nije ni najmanje sumnjao: što god da se imalo dogoditi, hobiti će pronaći hrabrost za ono što je pred njima.

Potom je pogledao Gandalfa i kimnuo mu kao znak da mu prepušta riječ. Čarobnjak je uzvratio kimanje i pogledao prisutne.

"Jedna opcija koju imamo je ta da se pokušamo što bolje utvrditi u Minas Tirithu i da dočekamo novi napad. Jer kao što je i Boromir rekao, nova opsada grada će sigurno uslijediti... ako mi ne učinimo ništa osim čekanja. Vjerujem da velika većina ljudi u Minas Tirithu, uključujući tu i vas, nije primijetila crne točkice koje su jutros uzletjele iz Osgiliatha i iz dalekih visina izviđale stanje u gradu. To je ono što Sauron sada radi: izviđa kroz oči svojih nazgula, i planira svoje daljnje akcije."

Boromir je morao priznati da ih nije primijetio, a brzi pogled koji je bacio po svima oko stola otkrio mu je da je ta novost iznenađenje i za sve ostale. Gandalfovo je lice bilo vrlo ozbiljno, a sve što je izgovorio je zvučalo zloslutno. Je li bilo ikakve nade za njih?

"Ja se ipak nadam da ćemo pobijediti u ovome ratu", nastavio je čarobnjak, gotovo kao da je čuo Boromirovo neizrečeno pitanje. "Međutim, ne možemo pobijediti oružjem. Naša snaga leži u nečemu drugome." Sada se po prvi put osmjehnuo. Bilo je to tek neznatno pomicanje uglova čarobnjakovih usana, ali nije mu promaklo. A činilo se da su i ostali primijetili promjenu u Gandalfovu držanju. Čarobnjak je još od prve rečenice imao punu pažnju prisutnih, ali sada su se svi još pozornije zagledali u njega.

"Prsten vladar – taj mali predmet koji je od samoga početka u središtu svih zbivanja i čija će sudbina na kraju odrediti sudbine sviju nas – on je ključ. Za one koji ne znaju sve detalje, sada ću vas ukratko uputiti." Ovdje je zastao i prvenstveno se obratio Imrahilu i njegovim sinovima, kao i Eomeru. Na brzinu im je ispričao o pronalasku Prstena te vijećanju u Rivendellu i putu Družine, prepustivši potom Aragornu da prepriča onaj dio puta od Morije do Amon Hena kada više nije bio s njima.

"Eto, sada znate sve", ponovno je progovorio Gandalf. "Prsten se nalazi u Mordoru, svakoga dana sve bliže Kletoj gori. Vjerujem da još nije u Sauronovim rukama; jer da jest, osjetili bismo to. Na nas bi se ponovno spustila pomrčina, zacijelo još i strašnija od prethodne, a nova vojska orka već bi bila nadomak grada. To će se i dogoditi ako Frodo ne uspije i ako se Sauron domogne Prstena. A ako pak Prsten bude uništen, i Sauron će nestati s njim; prevelik dio njegove moći je zarobljen u Prstenu i njegov će duh nestati zajedno s tim predmetom. Dakle, najvažnije je da Prsten i Sauron budu uništeni; to je glavni cilj ove naše borbe još od samo ga početka. I sada dolazimo do onoga što možemo učiniti, a što je zapravo naša jedina mogućnost i ujedno doprinos glavnome cilju." Napravio je stanku i prešao pogledom preko svih okupljenih. "Ako okupimo vojsku – najveću koju trenutno možemo – i krenemo na Crne dveri, zaokupit ćemo Sauronovu pažnju. On će tada također usmjeriti svoju vojsku orka prema tamo kao odgovor na naš potez, i neće pratiti što se zbiva u njegovoj vlastitoj zemlji. To će olakšati put Frodu i Samu i pružiti im veću mogućnost da prođu do Klete gore neopaženi."

Tada je ušutio, a u tišini koja je uslijedila bilo je jasno da svatko razmišlja o tome što je upravo čuo. Boromir je brzo odvagivao šanse u glavi. To što je Gandalf rekao imalo je smisla. Ali naravno, bilo je i ludo – nisu imali ni najmanje šanse protiv Sauronove ogromne vojske. A potez je bio riskantan i iz drugog aspekta: što ako Sauron ne proguta mamac?

"Kako možemo znati da će nam Sauron doista krenuti u susret?" Prvi je tišinu razbio Eomer, izričući tako i Boromirove vlastite misli. A zacijelo ima još onih kojima je isto palo na pamet, pomislio je.

"Ne možemo", odgovorio je Gandalf. "No mislim da možemo biti prilično sigurni u to. Zahvaljujući zarobljavanju Golluma, Sauron već nekoliko godina zna da je Prsten pronađen. Sada zacijelo misli kako je Prsten kod nekoga od nas i mogao bi taj naš pohod na Crne dveri protumačiti kao oholost i nepromišljenost novoga vlasnika. Budite sigurni da će pratiti svaki naš korak prema sjeveru, i lako će izračunati da raspolaže snagama većim od naših. Stoga će krenuti na nas, očekujući kako će istovremeno poraziti našu vojsku i osvojiti Prsten natrag."

Snagama većim od naših, ponovio si je Boromir. Upravo je i sam maločas razmišljao o tome. Nije htio ni misliti o tome koliko puta će biti brojčano nadmašeni. Usprkos pobjedi na Pelennorskim poljima, usprkos nadi koju im je davao ovaj Gandalfov plan, budućnost Gondora i cijeloga Međuzemlja još je uvijek vidjela o niti.

"Sauron bi mogao učiniti i nešto što ne očekujemo", oglasio se Elphir, ponešto sumnjičava izraza lica.

"Kao što sam rekao, ne možemo sa sigurnošću pogoditi Sauronove poteze", ponovio je Gandalf. "Možemo samo govoriti o manjoj ili većoj vjerojatnosti. I doista, možda će se sve odvijati drukčije od našega plana i možda ćemo svi stradati. Ali ako ostanemo u Minas Tirithu i samo nastavimo čekati, zacijelo je još i mnogo veća vjerojatnost da ćemo svi stradati, jer će u tome slučaju vojska orka krenuti prema Minas Tirithu – a upravo je to pravac iz kojega prema Kletoj gori idu Frodo i Sam. I sam Sauron će u tome slučaju također budno nadzirati to područje. A potrebno je da oslobodimo put Frodu i Samu – da skrenemo i orke i Sauronovu pažnju u drugome smjeru." Zastao je, kako bi naglasio svoje iduće riječi. "Morate svi biti svjesni da, ako učinimo to što sam predložio, možda uistinu idemo u smrt. Ali naša je dužnost da učinimo sve što možemo kako bismo omogućili novu, bolju budućnost. Zbog toga ste razloga i potpisali sporazum s Haradrimima, nije li tako?" No nije čekao odgovor, odmah je nastavio. "Međuzemlje bez Saurona bit će novo, bolje Međuzemlje, i ako naš pohod bar malo pomogne Frodu skretanjem Sauronove pozornosti, smatram da ga svakako trebamo poduzeti – čak i znajući da nas možda neće biti u toj budućnosti. Ali i to je mnogo bolja opcija nego umrijeti bez nade znajući da poslije nas budućnosti uopće neće biti."

Zavladala je tišina, i neko su vrijeme svi bili zadubljeni u vlastite misli analizirajući sve što su čuli i odvagujući mogućnosti. Prvi koji je prozborio bio je Aragorn.

"Ovo je trenutak za koji sam se pripremao još od svoje dvadesete godine – kada sam saznao svoj pravi identitet. Ja također smatram da moramo poduzeti sve što je u našoj moći u borbi protiv Saurona. No ne mogu nikome naređivati, niti to želim. Svatko neka odluči za sebe što će učiniti."

Boromir je progovorio sljedeći, najprije se obraćajući čarobnjaku.

"Slažem se sa svime što si rekao, Gandalfe. Naš cilj je bolje Međuzemlje i moramo učiniti sve da porazimo Saurona", kimnuo mu je, te se potom okrenuo Aragornu. "Računaj na mene. Još davno sam ti rekao da ću te slijediti na svakome putu. Moj kralju." Uputio mu je lagani naklon glavom. Razmijenili su dug pogled pun razumijevanja i poštovanja, i Aragorn mu se lagano nasmiješio.

"Hvala ti."

"I ja te smatram mojim kraljem", javio se nato Imrahil, a njegove riječi je popratilo i kimanje njegovih sinova. "Ljudi Dol Amrotha i Belfalasa će te slijediti."

"Kao i Rohanci", nadovezao se Eomer. "Ti i tvoji prijatelji ste dali sve od sebe i riskirali svoje živote kako biste pomogli rohanskome narodu. Mi nećemo učiniti ništa manje za tebe. I za cijelo Međuzemlje."

"A mi pak nismo prevalili tako dalek put sa sjevera zato da bismo sada stali", rekao je Elladan i u svoje ime i u ime svoga brata.

"Ni mi se nećemo zaustaviti", oglasio se Gimli i pokazao prstom na sebe i Legolasa. "Računaj na nas, momče."

Onda se začulo jedno vrlo tiho nakašljavanje. Koje je slijedilo drugo nakašljavanje – ovo potonje prilično prijeteće – i jedan vrlo ubojiti pogled.

"Samo sam htio reći da i ja smatram Aragorna svojim kraljem." Nakon što je uputio Aragornu lagani naklon, Faramir je pogledao Ellin umiljatim pogledom, a njegov smiješak je bio oličenje nevinosti. Isti pogled i osmijeh koji je Boromir uvježbao u djetinjstvu kada je trebalo izbjeći kaznu za neku nepodopštinu, a Faramir je naučio dobro ih oponašati. No Boromir je dobro znao svoga brata i znao je da bi Faramir dao sve od sebe da može poći s njima makar bio i ranjen – i da je htio iskazati svoju želju.

Ellinin izraz jasno je poručivao da je prozrela Faramirove misli, i da izlječitelj u njoj nije bio zadovoljan s njima.

"No dobro, mislim da se svi slažemo s Gandalfovim prijedlogom i da znamo što je potrebno učiniti", preuzeo je ponovno Boromir riječ. "No moramo dogovoriti još mnogo toga. Jedno pitanje je koliko ljudi možemo povesti, a koliko ih možemo ostaviti da čuvaju grad. Ne želim da grad ostane nebranjen."

"I neće biti", odvratio mu je Aragorn. "Kada zbrojiš pripadnike svih vojski koje su sada u gradu i oko njega, mislim da imamo šest do sedam tisuća ljudi i to je ono što možemo povesti u naš pohod. Ali ne brini za Minas Tirith. Imrahilovi sinovi su znali da ima mnogo ljudi u selima i gradićima jugozapadnoga Gondora koji nisu došli u Pelargir jer su ostali kao obrana svojih domova za slučaj da gusari pobijede u Pelargiru i krenu dalje. No u trenutku kada je prijetnja iz Umbara bila otklonjena, ti ljudi su postali slobodni poći prema Minas Tirithu. Prije no što smo isplovili iz Pelargira, poslali smo poruke u sve te krajeve i zacijelo je dobar dio ljudi već na putu. Ako uračunam vrijeme koje je bilo potrebno da poruke stignu do njih, te vrijeme koje im treba za okupljanje i put do Minas Tiritha, mislim da bi mogli prvi od njih biti tu za dan ili dva."

"Ako svi dođu, to će biti gotovo dvije tisuće ljudi", dodao je Elphir.

Dvije tisuće, pomislio je Boromir nakrivivši glavu. Sitnica u usporedbi sa snagama koje bi mogle krenuti na njih. No znao je da više od toga nije moguće.

"Dvije tisuće nije mnogo, ali moći će bar neko vrijeme braniti grad. Uostalom, imamo katapulte i Ciryonove lukove, a vodit će ih i jedna jako pametna glava. Računam na tebe." Ovdje se osmjehnuo Faramiru, a onda se opet uozbiljio i nastavio. "Mogli bismo krenuti preksutra ujutro. Imat ćemo dovoljno vremena za sve pripreme, a do toga vremena bi, dakle, čak mogli doći i ljudi koje si pozvao." Usput je kimnuo Aragornu. "Sljedeće je pitanje kojim ćemo putem ići prema sjeveru."

I prije nego što je stigao iznijeti svoj prijedlog, Aragorn je podignuo ruku.

"Ja imam jednu želju, iako nisam siguran je li ostvariva." Sve oči su se okrenule prema njemu. "Jako bih volio otići do raskrižja od kojega put vodi za Minas Morgul i tamo bih ostavio gondorsku zastavu i oglasio naš prolaz. Mislim da je to još jedna stvar koja će podbosti Saurona i nagnati ga da nam krene ususret na Crnim dverima. Međutim, to podrazumijeva prelazak Anduina u Osgiliathu. Je li to izvedivo?"

Boromir ga je promatrao nekoliko trenutaka, razmišljajući, te najzad zatresao glavom.

"Svi mostovi su porušeni. Trebalo bi nam jako mnogo čamaca i skela – a trenutno ih nemamo dovoljno jer je dobar dio njih uništen prilikom opsade Osgiliatha. Prijelaz bi trajao predugo i bio bi previše kompliciran – utoliko više što će dio naše vojske činiti konjanici."

"I mislio sam", kimnuo je Aragorn. "Ipak, želio sam pitati da vidim postoji li ikakva mogućnost za to. No, ako je to prezahtjevno, onda nam preostaje krenuti zapadnom obalom Anduina."

"Pođite tim putem na sjever do Cair Androsa", nadovezao se Faramir. "Tamo možete prijeći rijeku i usput ponovno osvojiti tvrđavu. Orci s Cair Androsa su se ionako bili spustili do Osgiliatha, te je moguće da utvrdu sada čuva samo mali broj njih."

Više glava je kimnulo u znak slaganja. I sam Boromir je htio predložiti upravo to što je izrekao Faramir, no ni ta ruta nije bila bez teškoća.

"Šumska cesta koja vodi od Cair Androsa na istok je uža i zavojitija od one glavne koja vodi od raskrižja na sjever", rekao je polako Boromir. "Nije naročito pogodna za prolaz veće skupine, a u okolini ima prilično mogućnosti za zasjedu."

"Ali i glavna cesta od raskrižja do Crnih dveri cijelom svojom dužinom prolazi kroz šumu, što znači da se i na njoj skoro na svakome koraku može naletjeti na zasjedu, čak i ako biste od početka išli po njoj", istaknuo je Faramir.

"Istina. Samo sam razmišljao na glas. Činjenica je da ne postoji idealan put", rekao je Boromir i slegnuo ramenima, te odlučno dignuo glavu. "Dakle, uzimamo pravac za Cair Andros i krećemo preksutra ujutro. Bit ćemo do polaska svi u kontaktu i usput ćemo dogovoriti detalje", zaključio je Boromir za kraj.

I s time je bilo rečeno sve što je za sada trebalo reći. Svi su poustajali i krenuli prema vratima, a Boromir je požurio do Ellin.

"Hoćeš li ostati ovdje na ručku?" upitao ju je tiho.

"Nisam još naročito gladna, pa bih se htjela vratiti u Kuće izlječenja. Lako ću tamo prigristi nešto na brzinu, a u Kulu ću doći na večeru." Nasmiješila mu se. "Naravno, i sutra ću ići u bolnicu. Moram organizirati sve što je potrebno za svoje pacijente dok sam još tu."

Ovlaš ga je poljubila, te otišla uz obećanje da će se vidjeti navečer. A on je samo ostao stajati i zuriti pred sebe.

"Dok sam još tu", odzvanjalo mu je u glavi. Dakle, i ona je namjeravala poći. A on ju je želio vidjeti što dalje od toga pogibeljnoga – samoubilačkoga – pohoda.

Kako da je uvjerim?

-x-x-x-

Spuštala se tama. Eowyn je odložila knjigu, znajući da će uskoro biti vrijeme za večeru. Ručak je bila dobila ovdje u svoju odaju, no za večeru je dobila poziv da dođe u veliku blagovaonicu na drugome katu; kako je saznala od Bereth, bit će prisutni namjesnik, njegov brat te još nekoliko gostiju.

Eowyn je uz sebe imala samo svoju putnu odjeću za bitku i dva-tri jednostavna kućna odjevna predmeta koje joj je posudila Meriel. Sve to je, naravno, bilo neprikladno za prigodu koja ju je čekala – a možda i za još poneku sličnu koja će uslijediti ako tih zajedničkih obroka bude više – te joj je Bereth odmah po njezinu dolasku donijela još odjeće. Sva je pripadala Finduilas, supruzi staroga namjesnika Denethora, rekla joj je Bereth. Srećom, činilo se da su bile sličnoga stasa i vidjela je da će joj odgovarati. Iako ju je Bereth uvjeravala da je to bila obična svakodnevna odjeća, Eowyn ju je smatrala vrlo lijepom – svakako finijom i svečanijom od njezinih kućnih haljina.

S obzirom na njezinu slomljenu ruku, Bereth joj je morala pomoći i pri kupanju i pri presvlačenju, a zbog udlage su morale odustati od haljina koje su uglavnom bile uske. Naposljetku je odjenula suknju i jednu prostranu rastezljivu tuniku čiji su rukavi bili dovoljno široki da kroz njih prođe i cijela udlaga.

Negdje sredinom dana ju je bio posjetio brat. Zadržao se neko vrijeme u razgovoru, i od njega je saznala za vijećanje koje je bilo održano i za sve odluke donesene na njemu. Ujedno je tom prilikom ostavio kod nje urnu s Theodenovim pepelom. On će poći na pohod s Aragornom, i oboje su znali da postoji mogućnost da se neće vratiti. A ako sve ipak prođe dobro, zajedno će se vratiti u Rohan čim bude moguće i prirediti ujaku svečani pogreb u obiteljskoj kraljevskoj grobnici.

Čekajući poziv za večeru, ustala je i prišla prozoru. Iza njezinih leđa sobu su osvjetljavala dva velika svijećnjaka s više svijeća: jedan je bio pričvršćen na zid, dok se onaj drugi nalazio na stolu i davao joj svjetlost za čitanje. A ispred nje je bila tama; noć je već gotovo pala na Minas Tirith.

Promatrala je Pelennorska polja i pokušavala razaznati detalje. Nije bila sigurna vidi li doista cestu koja se pružala preko Pelennorskih polja ili je nazire samo zato što zna da je tamo. Ali činilo joj se da ipak može uočiti liniju koja je vodila prema tami u daljini. Rammas Echor ipak nije mogla vidjeti – bio je predaleko. Pogled joj se vratio na cestu.

Cestu – jedva vidljivu, čiji joj je završetak skriven u tami u daljini. Sve ispred nje bilo je mračno. A iza njenih leđa, blaga svjetlost.

Nešto je u toj slici odjednom bilo poznato. A naravno, nije trebalo biti. Tek jutros je stigla u ovu sobu. Tek je nekoliko puta tijekom dana pogledala kroz ovaj prozor. A noću naravno nijednom – ovo joj je bila prva večer ovdje i ovo je bilo prvi put.

Zurila je u Pelennorsko polje, ne mogavši odvojiti pogled od njega. Srce joj je divlje zakucalo. Zadržala je dah. Cesta, tama. Sklopila je oči, sva napeta i stišćući šake, te otvorila oči i polako ispustila zrak.

Prizor pred njom kao da je zatreperio i stao se mijenjati. Počela se pojavljivati još jedna slika, i sada su dvije slike treptale pred njom i izmjenjivale se pred njenim očima. Jedna od njih stvarna – slika polja i cesta koje je promatrala. I jedna u njenoj glavi.

Jednako stvarna kao i ova u koju je upravo gledala, shvatila je u idućem času. Nije umišljala. Radilo se o sjećanju – sjećanju na događaj koji je proživjela.

Trepnula je, i sjećanja su navrla i potisnula stvarnost. Soba, prozor i polja su nestali, a Eowyn se našla na putu kojim je jednom – i to vrlo nedavno, osjećala je – putovala. Bila je na početku neke ceste. Nije se sjećala kako je dospjela tamo. Bilo je hladno, jako hladno, i bila je sama. Koračala je prema tami ne mareći što će u njoj nestati – što će se stopiti s njome i prestati postojati. U tome je trenutku samo željela da sva njena bol napokon prestane.

Ali onda se dogodilo nešto neobično. Je li joj se to učinilo, ili tama odjednom više nije bila onako potpuna i neprozirna? Je li se iza njenih leđa pojavila nekakva prigušena svjetlost?

Ne, nije joj se činilo – iza nje je doista bila svjetlost. Kako je to bilo moguće?

A potom, nešto još neočekivanije.

Eowyn!

Netko ju je dozivao! I na svoje čuđenje, mogla je osjetiti da je tome glasu bilo stalo do nje. Polako se okrenula – više iz radoznalosti nego iz stvarne želje za povratkom. I ugledala je siluetu oko koje je treperila blaga svjetlost.

Eowyn se okrenula od prozora prema unutrašnjosti sobe – okrenula je leđa tami što se spuštala na grad i zagledala se u svjetlost svijeća. Ali nije bila svjesna toga što čini. Nije vidjela svijećnjak, nije vidjela ništa oko sebe. Njezino je tijelo samo slijedilo gibanje koje je njezin duh učinio onoga dana daleko u tami na rubu ništavila – a dvije su se slike slučajno poklapale: tama u daljini i cesta ispred nje, te prigušena svjetlost iza leđa. Zato je trenutna stvarnost i probudila te uspomene – uspomene za koje nije niti znala da ima. Ali sada su se vratile i posve jasno je vidjela ono što joj je do maločas bilo skriveno.

Zadržavala je dah, nije treptala, samo je i dalje plovila kroz sjećanja. Nije bila u svojoj sobi; duh joj je i dalje plovio kroz sjećanja na daljine u kojima se jednom našao. Promatrala je lik pred sobom. Žena. Lijepa, nezemaljska. Vilenjakinja. I bila je obasjana svjetlošću.

Ne, ne obasjana, ispravila se Eowyn u idućem času. Svjetlost je dolazila iz nje. Razgovarale su – vilenjakinja joj je ukazala da uvijek postoji nada – a onda je nekako prizvala još svjetlosti i usmjerila je upravo u nju. Snaga vilenjakinje je potekla u nju i prožela je, i osjetila se ispunjeno i ojačano. Tada je shvatila da ono mračno ništavilo ipak nije toliko privlačno i da možda ipak nije sve izgubljeno. I pomalo, nekako se povukla od toga ništavila i vratila u ovaj svijet.

"Oh!" Tihi uzdah joj se oteo s usana, i nakon što je opet trepnula vratila se u stvarnost. Ponovno je vidjela svoju sobu, prozor i polja u daljini, kao i svjetlost svijeća koja je obasjavala odaju. Pogođena upravo shvaćenim, noge su je izdale i klonula je u fotelju.

Ellin. Bila je to Ellin. I bila sam na rubu smrti, shvatila je. Ona cesta je vodila u drugi svijet, i bila sam mu neopisivo blizu. A onda... onda me Ellin spasila. Sada joj se sve rasvijetlilo, i sve ono što ju je kopkalo – zašto joj je vilenjakinja djelovala poznato a nikada se ranije nisu srele – postalo joj je kristalno jasno.

Srce joj je lupalo, ruke su joj zadrhtale. Kako su se sjećanja pokrenula, na površinu ih je izbijalo sve više i sada se sjetila baš svega. Prisjetila se i cijeloga svoga razgovora s Ellin u onoj tami, te je sada shvatila i zašto su joj u razgovorima s njom neke riječi i čitave rečenice zvučale kao da ih je već čula.

A što se više sjećanja vraćalo, to ju je obuzimala još čudnija slutnja. Odjednom je imala osjećaj da je nije samo Ellin izvukla iz onoga ponora, već da joj se kasnije pridružio i još netko drugi. To drugo prisustvo joj je bilo nekako skriveno – nije mogla osjetiti ništa vezano uz njega kao što je osjetila za Ellin – ali nije mislila da se vara. Bila je sigurna da joj je još netko osim Ellin dao snage za povratak.

Kako je sve to moguće? Kako se to dogodilo? Mnogo toga nije razumjela. Ali bila je posve sigurna u sve ovo što je maločas shvatila i više nije mogla mirno sjediti. Morala je odmah naći Ellin i upitati je za objašnjenje.

Skočila je na noge u istome trenutku kada se na vratima začulo kucanje. Odmah potom u sobu je provirila Bereth.

"Vrijeme je za večeru, gospo. Slijedi me", rekla joj je žena i kimnula.

A Eowyn je krenula za njom, nadajući se da će i Ellin biti prisutna na toj večeri i da će moći razgovarati.

Spustile su se do drugoga kata i sa stepeništa produžile u dugi hodnik u kojem je Eowyn vidjela nekoliko vrata. Bereth ju je povela do sredine hodnika i ušle su u blagovaonicu. Ušavši, brzo je obuhvatila pogledom cijelu odaju. Bila je prilično velika, a prostorom je dominirao poveći ovalni stol. Već je bilo prisutno više ljudi, no većina još nije sjedila nego su stajali i razgovarali. Jedini koji je sjedio bio je kapetan Faramir – što je bilo i razumljivo s obzirom na njegovu ozlijeđenu nogu. Pogledi su im se susreli čim je ušla i srce joj je na čas poskočilo. Iznenadila se koliko joj je bilo drago vidjeti ga i osmjehnula mu se. Potom je pogledala ostale. Prepoznala je namjesnika, kao i Gandalfa, Legolasa i Gimlija. Tu su bila i dvojica polutana, Merry i Pippin. Uz Boromira je stajao jedan stariji čovjek kojega nije poznavala, te trojica mlađih ljudi. Svima je uputila pozdrav, a Boromir ju je upoznao s onima koje nije znala; pokazalo se da se radi o njegovom ujaku i rođacima.

Čas kasnije u blagovaonicu je ušla Ellin, i Eowyn je pohitala do nje.

"Dobra ti večer", rekla je brzo. No bilo joj je jasno da neće moći voditi razgovor ovdje i sada, ma koliko to željela. A kako se trenutno osjećala zapravo bi najradije preskočila večeru – izgarala od uzbuđenja i zaboravila na glad – i istoga bi časa obasula Ellin pitanjima. "Bi li mogla poslije večere navratiti u moju odaju? Željela bih razgovarati s tobom."

Ellin joj je kimnula.

"Ionako sam namjeravala prije spavanja navratiti do tebe, čak i da me nisi pozvala. Oporavljaš se sjajno, ali nastavit ćemo terapiju za tvoju desnu ruku." Vilenjakinja se potom zagledala u nju, i Eowyn se upitala otkriva li njezino lice i više nego što je mislila jer Ellinin pogled je odjednom postao vrlo napet i pozoran. No onda se nasmiješila. "Tu sam za tebe, što god ti je potrebno."

Bilo je to lijepo za znati, i Eowyn je uzvratila osmijeh. A onda je začula kako se opet otvaraju vrata blagovaonice.

Ovoga puta kroz vrata je ušao Aragorn.

Ušavši, stao se pozdravljati sa svima prisutnima. Eowyn mu je bila napola skrivena od pogleda stojeći iza Ellin, i na čas je ostala tako. Promatrala ga je, i pokušavala dokučiti kako se osjeća.

Za početak – malo smeteno. Nije očekivala vidjeti ga. Doduše, razmislivši u idućem času o njegovu dolasku, shvatila je da se nije trebala čuditi. Nije bilo ni najmanje neobično da se on nađe na ovoj večeri s prijateljima, ali njezine su misli bile toliko zaokupljene onime što je otkrila malo ranije da nije razmišljala ni o čemu drugome – pa tako ni o njemu.

Potom – možda malčice nemirno. Na kraju krajeva, bio je posve zaokupio njezinu pažnju i uskomešao njene osjećaje. Jako ju je privukao, i mislila je da se zaljubljuje u njega. No gledajući ga sada kako je klizio kroz sobu, promatrajući njegovo držanje i pogled, shvatila je da se radi o osobi koja izrazito privlači svih – na ovaj ili onaj način. Bio je to čovjek koji baš nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Bio je to budući kralj Gondora i imao je karizmu koja je išla uz tu titulu. Snaga njegove ličnosti je izbijala iz njega i pobuđivao je snažne osjećaje u svima oko sebe – osjećaje prijateljstva, odanosti, divljenja... ljubavi. Zbog toga su ga i slijedili, uvijek i svugdje – zbog privrženosti i ljubavi koju su osjećali za njega. Baš kao što je i ona sama bila spremna slijediti ga na bilo kojem putu.

No na kraju se ipak nasmiješila – jer u njoj više nije bilo onog osjećaja razdiranja. Da, bio je probudio njezine osjećaje. On je pak bio ravnodušan prema njoj. Ali sada, s vremenskim odmakom i sa svime što se zbilo u međuvremenu, prihvatila je to. Sada je mogla gledati Aragorna i ne biti tužna kao one noći prije desetak ili nešto više dana u Rohanu. I znala je da može nastaviti dalje. Mnogo toga se dogodilo otkako su se rastali, a sve ono što je nije ubilo ju je itekako ojačalo. I doslovce i figurativno.

Nije zaboravila ono što je saznala od Ellin, i uputila se prema njemu bez oklijevanja. Ja sam Eowyn Rohanska, kći kraljeva, i neću drhtati. Stala je ispred njega i uputila mu miran pogled.

"Dobra večer." Glas joj je također bio miran. "Doznala sam u međuvremenu da si i ti bio jedan od troje izlječitelja koji su me liječili prvoga dana i spasili mi život. Hvala ti."

Na čas ju je promatrao, a onda se lagano osmjehnuo i samo odmahnuo glavom.

"Posao nas izlječitelja je spašavanje života, i zahvala nije potrebna."

"Ipak, želim je iskazati", nasmiješila se. "Mnogo je bolje biti ovdje i biti okružen prijateljima, nego završiti u vječnome ništavilu. A ti si jedan od onih koji je pridonio tome. Hvala."

Promatrali su se još nekoliko trenutaka, a onda je kimnuo.

"Nema na čemu. Uvijek činim sve što mogu za svakoga pacijenta. I želim ti sve najbolje... još od prvoga trenutka kada sam te vidio."

Kratko je šutjela, pa kimnula.

"Bit ću dobro."

Samo tri riječi, ali poručivale su mnogo toga. Znala je da je uhvatio sva značenja te rečenice. A i za nju samu je taj trenutak bio konačna prekretnica. Jedno je razdoblje završilo, a započinjalo je novo. Pozdravila ga je i okrenula se stolu; ionako su svi prisutni počeli zauzimati mjesta. Ona se spustila na stolicu pokraj Merryja i Pippina. Merry joj je bio drag prijatelj i znala je da će sjedeći uz njega itekako uživati u večeri. A niti Faramir nije sjedio daleko, i moći će razgovarati i s njime.

Večera je protekla u opuštenoj atmosferi, i to ponajviše zahvaljujući dvojici hobita. Prepričavali su svoje zgode i nezgode iz djetinjstva, uveseljavali sve prisutne šalama, te na kraju i zapjevali nekoliko veselih hobitskih pjesmica.

Eowyn se osjećala vrlo ugodno. Na samome početku joj je trebala mala pomoć s usitnjavanjem mesa i za to joj je priskočila Bereth. Potom je dalje sve mogla sama, služeći se desnom rukom: sporije i malčice nespretnije nego inače, ali ipak uspješno. Povremeno joj je pogled bježao prema Faramiru, i gotovo svaki put bi otkrila da je i on promatrao nju. Koji put bi se osmjehnula, a koji put bi samo zbunjeno ostala bez riječi; onda bi se brzo okrenula Merryju.

No i dalje ju je kopkalo ono što je shvatila prije večere, te je ustala brzo nakon što su bili gotovi. Uputila je upitni pogled Ellin, i vilenjakinja joj je kimnula. Eowyn je potom pozdravila sve prisutne, a Faramirov široki osmijeh joj je na čas natjerao srce da poskoči. Zatim su obje izašle i zaputile se na peti kat.

U njezinoj odaji ih je dočekala svjetlost svijeća koje su i dalje gorjele. Ušavši, Eowyn se smjestila na fotelju, te desnom rukom pokazala prema kauču. Ellin je sjela i zagledala se u nju, čekajući.

Eowyn je oklijevala nekoliko trenutaka, razmišljajući kako da se najbolje izrazi. A onda je odlučila da je najbolje da krene od početka – od trenutka koji je zapravo bio okidač za sve ono kasnije.

"Malo prije nego što sam sišla na večeru, prišla sam prozoru. A prizor ceste i tame koje sam vidjela kroz prozor je pokrenuo sjećanja na nešto što sam doživjela", rekla je čvrsto, sigurna u to što govori. "Nešto što mislim da sam doživjela" nisu bile prave riječi.

Ellin se pozorno zagledala u nju.

"Što? I kada?"

"Onda kada sam bila u nesvijesti nakon susreta s nazgulom", rekla je Eowyn, a srce joj je lupalo. "Gotovo sam umrla. A ti si nekako došla do mene u tome trenutku i razgovarala si sa mnom. I vratila si me natrag."

U tišini koja je uslijedila njihovi su se pogledi susreli, i Eowyn nije mogla odvojiti pogled od zelenih očiju vilenjakinje. Očiju koje je na ovome svijetu prvi put vidjela kada je Ellin došla do nje nakon buđenja. Ali isto tako, očiju za koje je sada znala da ih je upoznala i prije toga.

A Ellin se tada osmjehnula i polako kimnula.

"Tako je", rekla je vilenjakinja. "Nisam htjela govoriti o tome ako sama ne shvatiš jer nisam to smatrala potrebnim. Mislim da bi zvučalo kao da se hvalim. Ali sada kada si se sama sjetila... da, potvrđujem. Točno je."

I tada je Eowyn čula cijelu dugu priču o vilenjačkoj sposobnosti da osjete dušu druge osobe, da razgovaraju s njom i bez riječi, da prenesu svoju snagu drugoj osobi, te o načinu na koji vilenjački izlječitelji koriste tu moć za pomoć pacijentima. Kako je Ellin govorila tako se vratilo još više Eowyninih sjećanja; sada se sjetila baš svega i sve su kockice ranije zagonetke napokon sjele na svoje mjesto.

"Sjajan je osjećaj napokon znati sve. Doista me izluđivalo to što sam bila sigurna da te već poznajem i da smo razgovarale, a zdrav razum je govorio da to ne može biti točno", rekla je Eowyn na kraju. Priča je bila fascinantna, i ništa od svega izrečenog joj nije bilo poznato ranije. Nije ni moglo biti, doduše; sve do prije nekoliko tjedana nije bila upoznala niti jednog jedinog vilenjaka. Međutim, Ellin je u tome trenutku podigla ruku.

"Ali ne bi bilo pošteno da prisvojim sve zasluge za tvoje spašavanje", rekla je vilenjakinja. "Spomenula sam ti da te i Aragorn liječio onoga prvoga dana, samo ti nisam otkrila detalje. Ne, nije se radilo o liječenju fizičkih ozljeda – tvoja slomljena ruka je bila namještena odmah, i to je bio učinio drugi izlječitelj. Međutim, budući da je tvoj duh doista bio na samome rubu nestajanja, snaga koju sam ti ja uspjela prenijeti nije bila dovoljna da te vrati u potpunosti. Sa mnom si prešla tek dio puta. Aragorn je došao brzo nakon mene, a budući da je i kod njega izražena sposobnost dodira duha, on je bio taj koji je dovršio posao, odnosno dao ti je još snage da se vratiš u naš svijet. Tek nakon njegove intervencije je tvoja nesvijest napokon prešla u obični san, a idućega dana si se probudila."

"Oh, tako", rekla je tiho Eowyn, a oči su joj se na tren raširile. Znači, doista je učinio mnogo za nju – najviše moguće, zapravo. "Sada mi je još draže što sam mu zahvalila ranije. Spasio mi je život... baš kao i ti. Jako, jako sam vam zahvalna." Prešla je korak koji ju je dijelio do kauča i zagrlila vilenjakinju.

Smatrala je da uistinu ima mnogo sreće. Do prije samo nekoliko dana bila je očajna i tražila je smrt. U međuvremenu je počinila veliko djelo u ratu, a sada je imala i divne nove prijatelje koji su bili uz nju – Meriel, Ellin i Faramira. Iako je Faramira tek upoznala, u onome prvome razgovoru se pokazalo da se sjajno razumiju i vjerovala je da bi se njihovo prijateljstvo moglo još produbiti.

I dakle, bila je u pravu kada je ranije pomislila da je osim Ellin još netko bio uz nju u onoj tami. No to je otkriće vodilo novome pitanju. Nakrivila je glavu.

"Čekaj, rekla si da i Aragorn ima istu sposobnost kao i ti. Ali kako je to moguće? On nije vilenjak."

"Njegova loza ima neke vilenjačke pretke", odgovorila joj je Ellin. "I eto, igrom slučaja se dogodilo da je naslijedio upravo tu karakteristiku svojih dalekih predaka."

Eowyn je kimnula – zvučalo je logično.

"Aha, razumijem", rekla je. Tada, dobivši sve odgovore vezane uz tu temu, okrenula se prema drugoj stvari koja ju je mučila. "Ellin, reci mi, ima li ikakvih izgleda da pođem na onaj posljednji pohod s vama?"

Nije si mogla pomoći; silno je to željela. I iako je Ellinino odmahivanje glavom bilo očekivano – razum joj je govorio da je to jedini mogući odgovor – razočarenje nije bilo ništa manje.

"Bojim se da nema, draga moja", rekla je Ellin nježno, ali čvrsto. "Kao što sam ti već jednom rekla, slomljena ruka bi bila prevelika zapreka." Mora da je njezino lice u potpunosti odavalo njezinu razočaranost jer Ellin joj se suosjećajno nasmiješila i obgrlila oko ramena. Potom je nastavila. "Ali tko zna, možda ćeš se na kraju i morati boriti u danima koji tek dolaze – a do tada ćeš se i osjećati još bolje i bit ćeš jača. Bilo da naš pohod bude neuspješan, bilo da plan o uništenju Prstena propadne, Sauron će svakako pokrenuti novu ofenzivu. Ti i Faramir ćete tada biti osobe s najvišim statusom koje će ostati u ovome dijelu Međuzemlja: on za Gondor, a ti za Rohan. Na vama će ležati obrana slobodnih zemalja Međuzemlja i naći ćete se na čelu vojski svojih zemalja. Lako je moguće da je pred vama novi rat."

Pa, to je svakako bila istina, i Eowyn je kimnula. I znala je da – ako doista dođe do toga – neće ustuknuti pred odgovornošću.

"No dobro", rekla je, najzad prihvativši činjenicu da mora ostati u Minas Tirithu. "Onda, što još moraš pogledati?" upitala je, spremna za pregled.

"Udlagu više neću dirati", odvratila je Ellin. "Oteklina ti je splasnula još jučer, a budući da se nije ponovno pojavila, nema potrebe da mijenjam udlagu ili da išta radim sa tvojom slomljenom rukom. Njeno zacjeljivanje će dalje ići svojim tokom. Samo ćemo još malo nastaviti terapiju athelasom za desnu. A budući da i to ide dobro i da ti se snaga skoro vratila, i ta terapija će ti za koji dan biti gotova."

Još su malo razgovarale dok se Ellin bavila njezinom desnom rukom, a na kraju joj je ostavila šalicu čaja od athelasa za popiti prije spavanja. Potom su se pozdravile, i vilenjakinja je obećala da će se svakako još družiti koliko bude moguće – sve dok ne ode s vojskom preksutra ujutro. Zagrlile su se još jednom, a ubrzo potom je u odaju stigla Bereth i pomogla joj da se pripremi za noć.

Krevet je bio udoban, plahte mirisne, a soba ugodno topla. Eowyn je ubrzo usnula i mirno spavala cijelu noć.

-x-x-x-

Otišavši od Eowyn, Ellin je nakratko otišla do svoje odaje, a potom se spustila na drugi kat do namjesničke rezidencije. Gosti su se u međuvremenu razišli, i u velikome dnevnome boravku je zatekla samo Boromira i Faramira. Još su malo razgovarali, a prije no što je Faramir legao spavati previla je njegovu ranu na nozi. Područje oko rane još je bilo crveno i lagano otečeno te je zahtijevalo daljnju terapiju kako ne bi došlo do infekcije.

Kada je završila, otkrila je da je Boromir ne čeka u svojoj sobi, kako je i očekivala, već je još uvijek bio u salonu. Sjedio je na kauču i kimnuo joj da mu se pridruži.

Sjela je i pogledala ga. Neke znakove je već dobro poznavala; nabrano čelo je značilo da intenzivno razmišlja o nečemu i da ga nešto muči.

"Slušam", rekla je i nasmiješila se.

Uzvratio joj je osmijeh, no njegov je bio ponešto sjetan, i brzo je iščeznuo. Uzeo ju je za ruku.

"Ellin... ako bih te zamolio da ostaneš u Minas Tirithu... bi li mi ispunila želju?"

U očima mu je vidjela ljubav, bol i molbu. Ne bez razloga, ovaj trenutak ju je podsjetio na razgovor s Elrondom – onaj u kojem mu je rekla da želi poći s Družinom. I sada je, dakle, pred njom bio težak razgovor. Nekoliko trenutaka je šutjela, a onda ga je pogledala u oči.

"Ići ću na pohod s vojskom, i to iz više razloga", rekla je tiho i ozbiljno. Ipak, uglovi usana su joj i dalje bili izvijeni u sasvim lagani osmijeh. "Ne želim se razdvajati od tebe, ljubavi."

Njegovo je lice, međutim, sada bilo posve ozbiljno.

"Ne moram ti ponavljati sve ono što je bilo rečeno na vijećanju. Dobro znaš da ima jako malo nade za uspjeh. Ne želim da stradaš."

"Ako pohod propadne, ako se Sauron domogne Prstena usprkos svim našim naporima, teško da ću bilo gdje u Međuzemlju biti na sigurnom", odvratila je mirno. Nije odmah izrekla sve. Imala je još argumenata, no nije ih željela sve iznijeti odmah.

"Pohod bi mogao propasti, ali ipak pri tome ispuniti svoju svrhu. Sauronova pozornost bi mogla biti skrenuta, a Frodo bi zahvaljujući tome mogao uništiti Prsten. U tome bi slučaju Minas Tirith ipak značio sigurnost", ukazao je Boromir. Potom joj se malo približio i obuhvatio obje njene ruke. "A čak i da se ostvari onaj najcrnji scenarij, čak i da u Međuzemlju ne bude više niti jednoga sigurnog mjesta, ti ne moraš ostati u Međuzemlju. Možeš otploviti."

Oči su joj se raširile. Ovo nije očekivala – možda stoga što se ideja o odlasku u Aman nije uklapala ni u jedan njezin plan – i zato nije joj pala na um niti u snu.

Njezina je duša bila povezana s Boromirovom, i posljednjih je dana pred spavanje znala razmišljati o odabiru svoje budućnosti – o izboru između smrtnosti i besmrtnosti. Za sada još nije donijela nikakvu odluku, no naginjala je tome da odabere smrtni život. Budućnost bez Boromira joj se činila neizmjerno praznom, hladnom i bolnom.

Ali sada nije bio trenutak za razgovor o toj temi.

"Ne, ne želim otploviti. Moje mjesto je ovdje. Pripadam u Međuzemlje, ne u Aman, i nastavit ću davati apsolutno sve od sebe da ga učinim boljim mjestom." Zastala je i zagledala se u njega, te unijela u taj pogled svu svoju ljubav i uputila je prema njegovoj duši. "Osim toga, moje mjesto je uz tebe. Svaki dan koji bih provela u Minas Tirithu bez tebe, sama i neizmjerno zabrinuta, bio bi mučenje."

"A meni će biti mučenje svaki dan u kojem ćeš ti biti bliže Crnim dverima." Pružio je ruku i pomilovao joj obraz. "Ellin, velika je mogućnost da ćemo poginuti svi koji pođemo. A ako bih u tome trenutku znao da si ti na sigurnom i da ćeš nastaviti živjeti dalje, umro bih potpuno miran."

Oh. Na tren je ostala bez riječi. Ne, ovaj razgovor nije bio težak poput onoga s Elrondom. Bio je mnogo teži.

Nije bilo lako odgovoriti na ovo – ne zato što nije imala odgovor – već zato što je bol u njegovim očima zaboljela i nju. Trebalo joj je nekoliko trenutaka prije no što je bila u stanju nastaviti.

"Je li ti palo na pamet da se i ja osjećam jednako kao i ti, samo sa zamijenjenim ulogama?" upitala ga je potom, potpuno ozbiljno.

Ne, nije – bilo je to potpuno jasno iz njegova zatečena izraza lica.

"Naravno, tebe neće nitko upitati da ostaneš. Ali i ja bih voljela da si ti izvan opasnosti, znaš?" nastavila je Ellin i slegnula ramenima. "No ti si Namjesnik Gondora i General gondorske vojske, i podrazumijeva se da ideš. A ja sam tek obična vilenjakinja." Zastala je i osmjehnula se. "Sjećaš li se jednoga razgovora u konjušnici u Rivendellu?"

Nije odgovorio, ali ni ovoga puta nije morao – opet je sve vidjela iz njegovih očiju. Sjećao se.

Ali niti to nije bilo važno; nije se trebalo zamarati muško-ženskim ulogama, niti što se očekuje od koga. Odmahnula je rukom, odlučivši iznijeti ono što je znala da neće moći pobiti.

"Znam da me voliš i da ti je stalo do moje sigurnosti. Naravno, i meni je stalo do tvoje." Zastala je i nakrivila glavu, ozbiljno ga gledajući. "Recimo da me nikada ranije nisi vidio i da nisi zaljubljen u mene. Recimo da me danas vidiš prvi put i da sam ti upravo prišla. Dakle, prišla sam gondorskom namjesniku i generalu – jednome od vođa združene vojske Gondora i Rohana koja polazi u najvažniju bitku našega doba. I recimo da čak uopće ne znam baratati mačem ili lûkom, već da sam samo liječnik koji radi u Kućama izlječenja... a znamo da jesam liječnik. I recimo da sam ti prišla s molbom da me povedeš s vojskom, jer iako ne znam rukovati oružjem i iako ne znamo što nas sve očekuje, ono što znamo sa sigurnošću jest da će biti borbe i ranjenih, pa će ti tamo na terenu itekako dobro doći jedan izlječitelj više. Bio si u brojnim okršajima, i znaš da izlječitelja nikada nema dovoljno u velikim bitkama i da su uvijek prezaposleni nakon njih... a eto, upravo si dobio ponudu da dobiješ jednoga više. I što bi zapovjednik odgovorio na takvu ponudu?"

Boromir se namrštio. Ellin je znala da nema protuargument, ali nije likovala. Jer znala je da je voli i da je jedini razlog njegova pitanja želja za njezinom sigurnošću.

"Znaš i sama koji je odgovor na to pitanje", rekao je tiho, a oči su mu bile tužne. "Vojna strategija i logika su jedan racionalni svijet u kojemu nema prostora za maštu ili improvizaciju, ili u protivnom slijedi propast. Ali ja ti se ranije nisam obratio u svojstvu zapovjednika, već kao onaj koji te voli. A ljubav nije racionalna."

"Znam", odgovorila mu je Ellin jednako sjetno. "No ne možeš pobjeći od činjenice da jesi zapovjednik i da moraš iskoristiti sve što ti je na raspolaganju. Jedan izlječitelj više može nakon bitke značiti poneki spašeni život više. A taj spašeni čovjek, za osobu koja ga voli, može značiti spašeni čitav svijet te osobe." Potom je i ona prestala koristiti logiku i pustila emocije da progovore. "I ja volim tebe, i sasvim nerealno, željela bih da se nikada više ne nađeš u opasnosti. Što vrijedi i za sve ostale koje volim. Ali znam da to nije moguće. Isto tako, znam da postoji mogućnost da stradam ako se pridružim pohodu. Međutim..." Stala je i razmislila kako najpreciznije izraziti ono što je osjećala. "Borac i izlječitelj – to nije ono što radim. To je ono što jesam. Vjerujem da možeš razumjeti što ti želim reći, jer i ti si u svojoj srži borac – borac za svoj narod, za svoju domovinu. I zbog svega toga, želim poći na ovaj pohod. Ne bih mogla ostati u relativnoj sigurnosti znajući da sam ostavila one koji me trebaju."

Dugo ju je gledao, a onda je naposljetku kimnuo.

"No da, čini se da moram priznati poraz", rekao je gorko, te uzdahnuo. "Zašto sam baš ja morao nabasati na najpametniju i najborbeniju ženu u Međuzemlju?"

Tada, u tome trenutku, napokon je u njegovim očima ugledala tračak osmijeha. Samo tračak, ali uspio se našaliti i najzad mu oči nisu više bile onoliko ozbiljne i tužne kao do sada. Nasmiješila mu se.

"Ma daleko od toga da sam jedina takva. Pogledaj Eowyn. Ili Meriel. Ili Arwen. O mojoj sestrični doduše ne znaš mnogo, ali niti ona nije sjedila doma skrštenih ruku kada je bilo potrebno krenuti u akciju. A poznajem još vilenjakinja koje čine isto što i ja. Svaka od nas je na svoj način borbena i želimo doprinijeti općem dobru. A osim toga..." Željela je unijeti još vedrine u ovaj razgovor i sada se njezin osmijeh pretvorio u zadirkivanje. "Nisu li ti rekli da ne raspravljaš s vilenjacima jer su stari i mudri i uvijek će te pobijediti u debati?"

"Jesu, ali mi iz Gondora smo tvrdoglavi i ne odustajemo samo tako."

Tada ga je opkoračila i sjela mu u krilo tako da je bila okrenuta prema njemu, i položila oba dlana na njegovo lice.

"Vjerovat ćemo u najbolje. Vjerovat ćemo da ćemo uspjeti i da ćemo se vratiti u Minas Tirith", rekla je čvrsto. "I smatrat ćemo da će pred nama biti još mnogi dani. Ali ipak ćemo svaki iskoristiti kao da je posljednji."

S tim riječima ga je strasno poljubila, a on je uzvratio. I stegnuo je uz sebe ljubeći je kao da će je doista već sutra izgubiti.

Nije znala kako su se našli u njegovoj sobi. Nisu primijetili trenutak kada se vatra u kaminu ugasila, niti onaj u kojemu su srebrnaste zrake mjeseca u neko doba noći provirile u sobu. Postojali su samo njih dvoje.