Nepunih sedam tisuća ljudi. Boromir se morao nasmijati, iako nije bilo ničega smiješnog u njihovu potezu. Sedam tisuća – toliko je u doba najveće snage Gondora bila samo prethodnica gondorske vojske. A oni su sada tu brojku vodili u napad na cjelokupne Sauronove trupe.

Ali bolje smijati se nego plakati, zar ne? Odbijao je predati se unaprijed, odbijao je očajavati. Nikad se ne zna, možda će nam se nešto posrećiti. Nada je svakako umirala posljednja.

Aragorn je bio pokraj njega, i ovaj će pohod voditi zajedno. U blizini su bili njegov ujak i rođaci, kao i svi članovi Družine. A jedan od njih bio je uzrok njegove nervoze toga jutra. Odnosno, jedna od njih. Ne, nisu tisuće i tisuće orka koje su ih čekale u Mordoru bile ono što ga je užasavalo, već je to bilo njezino prisustvo na ovome pohodu. Pomisao da bi ona mogla stradati bila je nepodnošljiva. Dao je sve od sebe da je uvjeri da ostane, i pokušao je opet jučer tijekom dana – i to ne jednom. Ali nije uspio pokolebati njezinu odlučnost, a osim toga, argumenti koje mu je iznijela još preksinoć bili su s vojne strane savršeno logični i ispravni. I tako se sada i Ellin nalazila nekoliko metara od njega, sjedeći na svome konju i čekajući znak za polazak.

S Faramirom se oprostio nakon doručka. Bio je to drugi njihov rastanak u pola godine, ali sada je mnogo toga bilo drugačije. Ovoga puta nije odlazio u nepoznato, samo s pitanjima i nerazjašnjenim zagonetkama; sada je znao čemu ide ususret. I ovoga puta bi se trebao mnogo brže vratiti... ako se vrati. Ako ih Sauron ne zgnječi kao muhu.

No, nadajmo se najboljem. Izmijenio je pogled s Aragornom, i kimnuli su jedan drugome.

"Za bolje Međuzemlje."

"Za bolje Međuzemlje."

Dignuo je ruku i dao znak. Učinili su prvi korak, i pohod je započeo.

-x-x-x-

U gradu i na Pelennorskim poljima bilo je vrlo živo. Meriel je stajala uz ogradu drugoga kruga i promatrala polazak vojske. Iz grada su izlazili konjanici i pješaci, a na poljima su im se pridružili i ljudi s brodova u Harlondu. Na sjevernome dijelu Pelennorskoga polja su ih čekali Rohanci, i kada se spoje će svi zajedno krenuti prema sjeveru.

Još ljudi iz južnoga i zapadnoga Gondora je pristizalo u Minas Tirith – dio njih je stigao već jučer – i oni će ostati kako bi branili grad u slučaju novoga napada orka. Ako bude potrebno, znala je da će opet uzeti svoj lûk i stati na zidine. Ali nije se prijavila za odlazak na pohod – nije vidjela ni najmanjeg smisla u tome. Nije znala baratati mačem. Kao strijelac je pak mogla biti od barem nekakve koristi. Nadala se, međutim, da će njihova vojska biti uspješna i da do nove bitke u gradu neće doći. Bilo joj je sasvim dovoljno borbe i krvi.

Pozdravila se s Ellin rano ujutro, kada ju je vilenjakinja posjetila prije odlaska. Čvrsto su se zagrlile, i Meriel je nakon rastanka izgovorila nijemu molitvu za sretan povratak svoje prijateljice.

Kao i za sve ljude koje je upravo gledala kako polako odlaze.

-x-x-x-

U isto to vrijeme još je jedna žena promatrala vojsku kako pomalo napreduje Pelennorskim poljima prema sjeveru. Ona je pak priželjkivala da je mogla biti s njima – ona je itekako umjela rukovati mačem. Ali morala se pomiriti s činjenicom da nije bila posve zdrava i da je morala ostati.

Njezin je brat predvodio rohansku vojsku. Posljednji član njezine obitelji koji joj je preostao. Ako i njega izgubi, ostat će posve sama – posljednja od svoje loze i svoje obitelji. Kraljica Rohana? Ne, hvala. Željela je živoga brata a ne krunu, i silno se nadala da će se vratiti.

Kao i njeni prijatelji. Ellin je odlazila, Merry također. Oprostili su se sinoć. Hobit se oporavio od simptoma crnoga daha i sada se nalazio u vojsci koja je napuštala Minas Tirith – baš kao i njegov prijatelj Pippin. Zasigurno će biti onih koji će sumnjati u njihov doprinos takvome pohodu – ali Eowyn nije sumnjala niti najmanje. Da, visok stas je sigurno bio od koristi, ali isto tako bitno je bilo i odvažno srce. A ona je imala prilike vidjeti koliko su srca hobita hrabra.

Iz promatranja prizora na polju ju je trgnulo kucanje. Mislila je da dolazi Bereth, ali kada se okrenula prema vratima otkrila je da tamo stoji Faramir, oslonjen na svoje štake. Jučer ga je vidjela za ručkom i večerom, i u obje su prilike bili okruženi istim velikim društvom kao i preksinoć. Sada je stajao sam na njezinim vratima. Istoga časa je shvatila da se raduje što ga vidi. Ali zašto je bio tu?

"Dobro jutro!" pozdravila ga je i krenula mu u susret. "Zašto si se mučio s penjanjem sve do petoga kata? Mogao si jednostavno poslati poruku pa bih ja sišla dolje."

Samo je odmahnuo glavom.

"Dobro jutro. Nije mi bilo teško popeti se."

Nije mu bilo teško popeti se. Na štakama. Uz dugo zavojito stubište. Kako bi je vidio.

Oh. Oči su joj se raširile. Oh. Srce joj je poskočilo.

"Još od prvoga dana ti dugujem ostatak priče o povijesti Minas Tiritha, ali zbog gužve nije bilo prilike da je dovršim", nastavio je Faramir, gledajući je u oči. "Sada je sve mirno, a vani je vedar dan. Pomislio sam da bi se možda htjela prošetati Citadelom i razgledati grad s promatračnice, te usput čuti priču."

Dakle, ne samo što se popeo do njezina kata, već će se i šetati s njom po Citadeli iako mora koristiti štake.

Srcem joj se razlila toplina, a na licu joj je zaigrao osmijeh.

"Vrlo rado."

-x-x-x-

Prvoga je dana vojska prema sjeveru napredovala držeći se obale Anduina. Na taj je način šuma Druadan, u kojoj su se Rohanci sukobili s orcima na svome putu prema Gondoru, bila dovoljno daleko na sjeverozapadu i nisu se morali bojati njihove zasjede. Ipak, iako nisu susreli neprijatelje, Boromir je znao da Sauron prati njihovo napredovanje od prvoga koraka – još od izlaska iz Minas Tiritha. Jata vrata povremeno su dolijetala iz pravca Sjenovitoga gorja, letjela nad njima i potom se vraćala na njegove mračne obronke. Špijuni, bez sumnje, mislio je Boromir. A jednom ili dva puta na velikim je visinama ugledao i siluete letećih zvijeri nazgula. Bili su toliko visoko da su bili samo crne mrljice, ali tko je i samo jednom vidio njihova čudovišna obličja nije ih zaboravljao. I nije ih mogao zamijeniti ni za što drugo.

Drugi dan putovanja im je donio nešto kiše tijekom prijepodneva, ali sredinom dana je srećom prestala pa je smetnja bila tek neznatna. Nisu napredovali brzo; ako bi se iz Minas Tiritha krenulo u zoru, na konjima je put do Cair Androsa bilo moguće prevaliti u jednome danu. Međutim, veći dio njihovih trupa činili su pješaci koji su, naravno, bili mnogo sporiji. K tome, Boromir i Aragorn su odredili lagani tempo hoda; od umornih ljudi ne bi bilo nikakve koristi jednom kada dođu na cilj. Stoga su otok ugledali tek drugoga dana poslijepodne.

Zaustavili su se otprilike kilometar od obale. Boromir je najprije dobro osmotrio okolinu. Selo nadomak rijeke bilo je sablasno pusto, spaljenih i srušenih kuća. Polja su bila pregažena. Sve to je bio rezultat prolaza vojske orka koji su, osvojivši utvrdu, krenuli na jug prema Minas Tirithu. Srećom, civili su se bili povukli zajedno s vojskom i tako se spasili, ali gledajući prizor razaranja pred sobom, Boromir je ljutito stisnuo usne. Još jedna stvar koju moramo naplatiti orcima.

Potom je promotrio utvrdu i nesvjesno kimnuo glavom. Sama utvrda mu je dala odgovor na ono što ga je mučilo tijekom putovanja. Dok su jahali, s Aragornom je raspravljao o eventualnom zauzimanju utvrde. Ovisno o tome što zateknu, to bi se moglo pokazati teškim zadatkom koji bi zahtijevao mnogo žrtava. Nisu vukli sa sobom opsadne ljestve niti katapulte jer bi njihov transport bio kompliciran. Ipak, ono što je sada vidio pred sobom otvaralo je izvjesne mogućnosti za osvajanje.

"Je li ovo prvi put da smatraš razaranje vlastite tvrđave dobrom stvari?" upitao ga je Aragorn sa smiješkom na licu. Bilo je očigledno da im se razmišljanja kreću u istom pravcu.

"Pa, moram reći da je to neočekivana i itekako dobrodošla pomoć", odvratio je Boromir, i sam se nasmiješivši. "I da, naravno da je prvi put."

Na vanjskim zidovima utvrde bila su dva velika oštećenja – jedno na južnoj, a drugo na zapadnoj strani – i očito su nastala pod udarcima velikih projektila iz orkovskih katapulta. S obzirom da su orci došli s istoka, bilo je moguće da slično oštećenje postoji i na istočnome zidu, nevidljivom iz trenutne pozicije, i Boromir se ponadao da je tako. Rupe u zidovima u koje je gledao bile su široke i prostrane i pružale su se gotovo do tla – a što je omogućavalo pješacima ulaz u tvrđavu.

"Orci, koliko god da ih je preostalo, sigurno će nas u većem broju čekati upravo na tim položajima – a i na zidinama točno iznad rupa", razmišljao je Boromir na glas, gledajući u utvrdu. "Uz naše pješake bi trebali ići i strijelci koji bi onda preko pješaka sasuli paljbu na orke u unutrašnjosti i na zidinama."

"Slažem se", kimnuo je Aragorn. "Najveći dio pažnje trebamo usmjeriti na rupu na zapadnome zidu jer je taj položaj najbliži vratima. Ako uspijemo ući i otvoriti vrata, daljnje napredovanje će nam biti mnogo lakše."

"Svakako", složio se Boromir, te dignuo glavu i promotrio nebo. Bilo je oblačno i nije mogao vidjeti sunce, i pokret je zapravo bio samo automatski. Ali prema dotadašnjem protoku vremena toga dana, procijenio je da će biti još sigurno dva sata danje svjetlosti, a možda i više. "Možemo dati ljudima odmor od pola sata, te potom krenuti u napad. U tome vremenu ćemo svima dati upute."

"Dogovoreno", rekao je Aragorn.

Stanka za odmor je prošla brzo. Časnicima i vojnicima su prenesene sve informacije o planu napada i uskoro su krenuli naprijed. Vojska je pregazila plitki, mirni Anduin i stupila na otok. Krećući se na sigurnoj udaljenosti od eventualnih orkovskih streličara obišli su utvrdu i otkrili da doista postoji još jedno slično oštećenje zida na istočnoj strani, pa se vojska rasporedila u tri veće grupe. Promatrajući unutrašnjost, Boromir je zapazio kretanje. Crne prilike orka su se približile otvorima u zidinama, čekajući ih. Kao što je i očekivao, nekoliko njih je ugledao i na samim zidinama tik iznad rupa. Ipak, koliko je mogao ocijeniti sa svoga povišenog mjesta na konju, nije ih bilo mnogo i činilo se da je pretpostavka da ih je većina otišla u napad na Minas Tirith srećom bila točna.

Aragorn je krenuo povesti napad s južne strane, Imrahil je otišao na istočni dio, a Boromir je ostao na zapadnoj strani utvrde. Tijekom putovanja nije bio u oklopu – nije bilo potrebe nositi ga cijelo vrijeme. No sada, sjahavši, navukao ga je i stao među vojnike. Trenutak prije nego što će dati znak, bacio je pogled oko sebe. Vidio je da su se Ellin, Legolas i Elrondovi sinovi pridružili strijelcima, a Gimli je stajao blizu njega stežući svoju sjekiru i sijevajući očima. Izgledao je kao da bi istoga časa najradije sam pojurio na orke. Ipak, Boromir ga je zadržao; njegovi vojnici bili su izvježbani za ovakve situacije i svaki od njih je znao svoje mjesto u formaciji – baš poput kotačića u velikome, složenome stroju.

Vojnici su krenuli naprijed, formiravši više redova širine nekoliko metara – otprilike koliko je bila i širina oštećenja zidina. Ispred sebe, bočno i iznad sebe su napravili zid štitova; bili su čvrsto zbijeni i štitovi su se preklapali jedan preko drugoga, zaklanjajući ih u potpunosti. Polako se stali približavati zidinama, a istovremeno su s položaja tik iza oklopljenih vojnika u akciju stupili gondorski strijelci. Dok je oklopljena formacija pomalo napredovala, na zidine i unutrašnjost utvrde sručila se kiša strijela. Začuli su se krikovi orka, a tijela su počela padati sa zidina. Orci su pokušavali uzvratiti, ali strijele koje su dolijetale iz utvrde su bile malobrojne – bilo je očito da orka na zidinama ipak nema dovoljno. A prema njima su i dalje letjele salve gondorskih strijela – jedna za drugom, bez prestanka.

Tada su oklopljeni vojnici stigli do otvora u zidu.

To je bio delikatni trenutak u kojem su bili nešto ranjiviji – trebalo se prebaciti preko ruševnog dijela zida visine otprilike jedan metar. Zbog mijenjanja terena – a samim time i položaja vojnika – zid štitova bi mogao postati nešto manje kompaktan. Boromir, koji je bio u prvome redu vojnika, čvršće je stegnuo svoj veliki lorienski štit. Gazili su preko nestabilnih gromada kamena i nije bilo lako naći siguran oslonac pod nogama, a istovremeno se trebalo čuvati orkovskih strijela i kamenja koje su odozgo bacali na njih. U desnoj je ruci stezao mač a u lijevoj je ispred sebe držao štit; od napada iz visine ga je pokrivao vojnik tik iza njega. Čuo se zveket kamenja, a svako malo je osjećao vibracije kada bi neka strijela skliznula niz njegov štit ili niz onaj nad njime.

Korak, pa još jedan, pa sljedeći, i najzad se našao na najvišoj točki zida. Sada je mogao preskočiti u unutrašnjost, kao i svi iz prvoga reda koji su hodali paralelno s njime. Bacio je kratak pogled sa strane svoga štita i vidio grupu orka tek metar ili dva udaljenu kako upravo kreće u juriš na njih.

Od daljnjih napada iz visine su ih spasili njihovi strijelci, zbrisavši orke na zidinama. A protiv orka u utvrdi im je jako olakšalo borbu to što orka nije ostalo mnogo. Boromir je skočio i još u tom zaletu se obrušio na najbližeg protivnika, a i ostali su činili isto. Red po red se prebacio u utvrdu i vojnici su se sjurili na orke. Ovi su pokušala pružiti otpor, ali nisu bili dorasli vojnicima i bilo ih je malo. Boromir se nije zaustavljao i kosio je jednog po jednog orka. Za ljude koji su pali u opsadi. Za sve zlo što su omražena stvorenja ikada počinila.

Uskoro je sve bilo gotovo – gondorski vojnici su bili uspješni na sve tri točke napada i spojili se u unutrašnjosti; čak nije bilo potrebno otvarati vrata za olakšavanje ulaza novim snagama. I tako je utvrda na Cair Androsu ponovno bila u gondorskim rukama.

"Imali smo mnogo sreće da je bilo lako ući u tvrđavu", komentirao je Aragorn kada su se našli po završetku bitke. "Išlo bi mnogo teže da smo se morali penjati na zidine."

"Ili pak da ih je ovdje ostalo više", odvratio je Boromir. "Kao što nisam nikada mislio da ću reći da mi je drago zbog oštećenja gondorske utvrde, isto tako nisam mislio da ću reći da je ispalo dobro što su skoro svi osvajači Cair Androsa krenuli u napad na Minas Tirith. Koliko ih je ostalo ovdje? Ne mnogo više od stotinu, rekao bih."

"I meni se tako čini", kimnuo je Aragorn.

A budući da se ionako malena grupa orka morala razdvojiti na tri još manja dijela kako bi dočekali Gondorce na tri različita mjesta, predstavljali su još lakši plijen za višestruko brojnije vojnike.

"Ovo nije pošteno od vas!" začulo se nezadovoljno gunđanje, i Boromir se osmjehnuo okrećući se prema patuljku koji im se približavao. Gimli je i dalje stezao sjekiru u ruci, a pogledavši njezin vrh, Boromir je uočio da je čist.

"Niste mi ostavili nijednoga! To nije u redu!" Patuljak je zastao ispred njih dvojice, zajapurena lica. Nasmiješili su mu se.

"Bez brige, dragi Gimli, za koji dan će biti prilike da se iskažeš", rekao je Aragorn i spustio mu ruku na rame. "Ovo je bilo samo lagano zagrijavanje."

Gimli je promrmljao još nešto nerazumljivo, a onda je rekao da ide potražiti hobite. Do Boromira i Aragorna su uto stigli Imrahil i Gandalf. Iako mrak nije trebao pasti još neko vrijeme, složili su se da toga dana neće krenuti dalje već da će prenoćiti na otoku. Naravno, bilo ih je mnogo i nisu mogli svi stati u utvrdu, no otok i Cormallensko polje što se pružalo odmah u nastavku na istočnoj obali Anduina bili su dovoljno veliki za sve. Polazak dalje su zakazali za sljedeće jutro.

-x-x-x-

I eto me opet ovdje, pomislila je Ellin ulazeći u utvrdu. Prolazeći među zgradama, vidjela je da su i neke od njih pretrpjele određena oštećenja kada su orci osvojili utvrdu – bilo od pogodaka katapultima, bilo od kasnijeg razaranja. Orci su se često znali prepuštati slijepom rušilačkom bijesu i iz čiste mržnje razarati sve ono što su stvorili ljudi ili vilenjaci.

Njezin cilj je bila bolnica. Vidjelo se da su orci i u njoj poharali neke odaje, no izlječiteljima sada ionako nije bilo potrebno mnogo prostora. Ranjenika je na gondorskoj strani srećom bilo sasvim malo, pa su liječnici koji su krenuli na pohod vrlo brzo obradili sve ozlijeđene. Ellin je riješila jednu posjekotinu na nadlaktici i jedan pogodak strijele u potkoljenicu. Ovo potonje se potencijalno moglo zakomplicirati i taj će čovjek svakako morati ostati ležati u bolnici na Cair Androsu.

Kada je završila s poslom, krenula je u glavnu zgradu. Tamo su se smjestili članovi Družine, njeni rođaci, Imrahil i njegovi sinovi te časnici vojske, a tamo ju je čekala i njezina prtljaga koju joj je ponio Boromir dok je ona odlazila u bolnicu. Sada je upravo počeo padati mrak i većina njih je već pojela svoj večernji obrok. Ellin ih je zatekla u velikoj blagovaonici, u razgovorima nakon večere. Tada je sjela za stol s Družinom, te se i sama poslužila kruhom i sirom iz njihovih putnih zaliha.

"Nekoliko ljudi ima samo površinske posjekotine. Oni mogu nastaviti dalje i njihove ćemo rane nastaviti tretirati putem", izvijestila je kada je sjela, pogledavši Boromira i Aragorna. "Trojica će ipak morati ostati ležati."

"Pretpostavljam da i jedan izlječitelj mora ostati uz njih?" upitao je Boromir.

"Da", potvrdila je Ellin, kimnuvši između dva zalogaja. "A dobro bi mu došao i jedan pomoćnik. No to ne mora biti izučeni bolničar – bit će dovoljan koji civil kako bi bio pri ruci za pomoćne poslove."

"Ionako će biti potrebno ostaviti određeni broj ljudi u utvrdi", oglasio se Aragorn. Upravo je napunio svoju lulu i pripalio je. Hobiti su također veselo otpuhivali dimove te usput čavrljali s Gimlijem.

Promatrajući ih, nasmiješila se u sebi. Bez obzira na sve s čime su se susretali još od odlaska iz Rivendella, stalno iznova su nalazili novu snagu i hrabrost. Da, sigurno će biti uplašeniji što budu bliže ulazu u Mordor, ali bila je sigurna da se neće pokolebati.

"Svakako. I ja sam htio reći istu stvar", trgnuo ju je iz razmišljanja Boromirov glas i obratila je pažnju na njega. "Predlažem da u tvrđavi ostavimo tristotinjak ljudi. Današnje zauzimanje ne bi imalo smisla ako bismo je potom ostavili nebranjenu. Stotinu bi mogli činiti vojnici, a ostatak civili – bilo iz Gondora bilo iz Rohana, svejedno. I bilo bi najbolje da se odmah svi zajedno bace na popravak zidina. Njih tri stotine bi u nekoliko dana mogli popraviti sva oštećenja te bi bili dobro zaštićeni unutra. Ostaje nam nadati se da se neki novi napad orka neće dogoditi prije no što završe posao – ali na to ionako ne možemo utjecati." Pogledao je Aragorna i Imrahila, i dvojica muškaraca su mu kimnula u znak slaganja s planom.

"Od sutra svakako moramo slati izvidnike da ispitaju teren ispred nas, i to na obje strane ceste", rekao je Aragorn ozbiljno te otpuhnuo dim. "Šume u Ithilienu pružaju orcima mogućnost za zasjedu."

"Naravno", kimnuo je Boromir. "Za to ćemo zadužiti ithilienske graničare koji najbolje poznaju ove krajeve."

Pippin se u tome trenutku okrenuo od Merryja i Gimlija s kojima je razgovarao do tada.

"Orci? Zasjeda? Što nas čeka u nastavku?" upitao je gledajući Aragorna i Boromira.

"Kao što smo isplanirali još u Minas Tirithu, moramo doći do glavne ceste – one koja vodi od raskrižja između Osgiliatha i Minas Morgula pa do Crnih dveri", odgovorio mu je Boromir. "Ona je sada istočnije od nas, a do nje nas od Cair Androsa vodi uža šumska cesta. A budući da je cijeli Ithilien šumovit – za razliku od većine predjela zapadno od Anduina – sada moramo utrostručiti oprez."

"Je li to ona ista cesta o kojoj si mi pričao, a koja vodi do Henneth Annuna?" upitala je Ellin sjetivši se njihova razgovora otprije gotovo mjesec dana kada su se zaustavili u ovoj utvrdi na putu prema Osgiliathu.

"Tako je", potvrdio joj je Boromir. "Henneth Annun se nalazi otprilike na polovini te dionice."

"Nema nekog drugog puta? Baš moramo kroz šumu? Što ako naletimo na orke?" pitao je dalje Pippin u jednom dahu.

"Nema, dragi Pippine." Boromir je pogledao hobita sa žaljenjem i odmahnuo glavom. "To je jedini put koji nas odavde vodi na istok. Naime, sva sela koja su postojala u sjevernom Ithilienu – pa tako i ceste koje ih spajaju – leže južnije od ove točke. Sjećaš li se možda da smo govorili o tome na vijećanju? Cijeli je Ithilien šumovit, i najveći dio te pokrajine čini divljina: gusta i netaknuta šuma. Čak i da smo mogli proći kroz Osgiliath te krenuti prema sjeveru iz njega – bilo tim manjim lokalnim cestama ili odmah po glavnoj cesti – u svakoj varijanti bismo se našli u šumama i morali bismo biti vrlo oprezni."

"Oh da, sada se sjećam. Razumijem", odvratio je Pippin i namrštio se.

"Pa eto, Pippine, odgovor na tvoje pitanje je potvrdan – sasvim sigurno ćemo naletjeti na orke", dodao je Gandalf. "Sauronovi špijuni motre na svaki naš korak i zasigurno će pokušati izvesti nekakav napad – ako ni zbog čega drugoga, onda da malo iskušaju našu snagu."

"No nas je mnogo, i bilo kakav napad orka će završiti loše po njih. Nemojte brinuti", rekao je Aragorn hobitima i ohrabrujuće im se nasmiješio.

Pippin je djelovao bar malo umireno Aragornovim riječima. No Merry nije.

"Nadam se da se nećemo ponovno sresti s nazgulima", rekao je tiho Merry. Više nije bio tako vedar kao do maločas.

Nije bilo teško pogoditi zašto je to rekao. Nazgula su se ionako bojali svi – osim Gandalfa, pomislila je Ellin – a Merry je imao i razlog više za strah nakon što je bio u izravnome doticaju s jednim od njih i postao žrtva crnoga daha. On je na vlastitoj koži iskusio njihovu moć i koliko štete mogu počiniti. I zato ga je poželjela razvedriti.

"Oh, i taj odgovor je potvrdan. Sigurno hoćemo. Nije za očekivati da Sauron neće poslati na nas ono najjače što ima", odvratila mu je, ali na licu joj je bio osmijeh – potpuno u suprotnosti s njenim riječima. "Međutim, s obzirom na to da si i ti imao udjela u uništenju najmoćnijega od njih, možda i oni upravo sada komentiraju da se nadaju da se neće ponovno susresti s tobom!"

Šala je postigla cilj. Njezine riječi je popratila salva smijeha, a i sam Merry je djelovao razveseljeno.

"A i ja ću biti tu da stanem između tebe i njih", kimnuo mu je Gandalf kada je smijeh utihnuo. "Ionako imam neke nerazriješene račune s njima", dodao je smrknuta i odlučna izraza lica.

Ellin je uskoro bila gotova s jelom. Tada su svi pomalo počeli ustajati i odlaziti na počinak, a ona i Boromir ostali su posljednji.

"Smjestio sam se u sobu jednoga od bivših zapovjednika utvrde. Dovoljno je prostrana za nas oboje", rekao je uzevši njezine ruke u svoje.

Prošlu noć – prvu noć pohoda – prespavala je u njegovu velikom šatoru. Pogledala ga je i osmjehnula se.

"Kada si uz mene, sve ostalo je nevažno. Lijepo je biti u nekoj toploj sobi pod pokrivačem, ali bio je dobar i šator, a bilo mi je sjajno i dok smo putovali prema Gondoru i spavali pod vedrim nebom. Jedino mi je važno da sam u tvome zagrljaju."

"Bit ćeš", odvratio je, a njegove oči, smiješak i ruke koje su malo jače stisnule njezine obećavale su lijepu noć.

Obećanje je bilo ispunjeno.

-x-x-x-

Sljedećega jutra put se nastavio. Nakon Cormallenskoga polja cesta je ulazila u šumu. Na drveću i grmlju su polako počeli pupati listovi, a na tlu je raslo cvijeće. Proljeće je pomalo kucalo na vrata.

Cesta nije bila naročito široka: usporedo su mogla jahati tek tri konja, odnosno proći najviše petero pješaka. Kolona vojnika se stoga poprilično rastegnula, a ispred njih i sa strane išli su brojni izvidnici. Srećom, sve je bilo mirno.

Sredinom dana stigli su nadomak Henneth Annuna. Malo prije same baze Boromir i Aragorn su dali znak za zaustavljanje. Stanka je poslužila za kratki odmor i ručak, a njih dvojica su se usput posavjetovali o sljedećem potezu.

"Ako se slučajno ne sjećaš, put prolazi prilično blizu ulaza u spilje. S ceste ćemo vidjeti slap iza kojega leži ulaz, odnosno najniža spilja", rekao je Boromir sjedeći na tlu, s užinom u ruci. "Dakle, ako bismo željeli provjeriti stanje i osvojiti ovaj položaj ako su orci i dalje u njemu, ne bismo morali skretati s puta. Međutim..." Nakratko je zastao odvagujući mogućnosti, a čelo mu se nabralo u razmišljanju. "Za razliku od Cair Androsa, ovdje sam gotovo sklon ne krenuti u osvajanje, već produžiti dalje. Tamo smo odmah mogli procijeniti situaciju, a ovdje nećemo moći ništa vidjeti pa nećemo moći ni znati što nas čeka unutra. Naravno, možda je većina ovdašnjih orka također krenula na Minas Tirith kao i oni s Cair Androsa, i moguće je da ih je unutra malo. Ali ako je ipak suprotno i ako je orka mnogo, mogli bi se dugo i žestoko braniti zabarikadirani u spiljama. Ne bih gubio vrijeme niti ljude. Na kraju krajeva, da je Cair Andros bio dobro branjen, i tamo bih bio predložio da samo prođemo. A ako naš pohod na Crne dveri bude uspješan, možemo tunele i spilje očistiti na povratku."

Aragorn je polako kimnuo, žvačući putni kruh i sušeno meso.

"Slažem se. Od sada pa na dalje u sukobe bih ulazio samo u slučaju ako orci negdje napadnu prvi."

Uto im se približio Imrahil i spustio se na tlo pokraj njih dvojice.

"Čuo sam što ste govorili i imam jedan prijedlog", rekao je ozbiljno. "Prilikom prolaska pokraj ulaza u Henneth Annun, neka se oglase rogovi i neka bude glasno objavljeno da se kralj vratio u Gondor. Ako ima orka unutra, to će im svakako utjerati strah u kosti. Iako ćemo sada produžiti bez zaustavljanja, smatram da će to biti vrlo korisno." Zastao je i kratko razmišljao. "Zapravo, ne bi bilo loše da se, kako budemo napredovali, taj proglas objavi i više puta. Sauronova stvorenja se sasvim sigurno neće osjećati spokojno kada to čuju."

Boromir je kimnuo.

"Svakako. Dobra ideja."

Još su kratko razgovarali, te uskoro završili s objedom i krenuli. Kao što su i dogovorili, kada su malo kasnije izbili na veliku čistinu koja se prostirala nedaleko slapa što je skrivao ulaz u spilje Henneth Annuna, dvojica vojnika na konjima su stupila na njezinu sredinu. Sve je bilo mirno i tiho; čak i ako su orci bili tamo i promatrali iz unutrašnjosti, čak i ako ih nije bilo malo, naravno da se nisu usuđivali napasti veliku vojsku pred sobom. Dvojica vojnika su najprije puhnuli u rogove i glasni zvuci gondorskih rogova su ispunili zrak, odbijajući se od obronaka i odjekujući još neko vrijeme. Potom se začuo glas jednoga od njih, svečan i snažan.

"Kralj Aragorn se vratio u Gondor!"

Boromir je promatrao vodopad, pokušavajući razabrati bilo kakvu reakciju. No ipak su bili predaleko, a slap je ionako sakrivao ulaz i nije se moglo vidjeti nikakvo kretanje iza njega. Šum vode je pak prigušivao bilo kakav zvuk koji bi eventualno mogao doći iznutra. Nakon još nekoliko trenutaka mirovanja, duga povorka je krenula dalje. Prije no što će napustiti čistinu i opet zaći u šumu, Boromir je preko ramena bacio posljednji pogled na Henneth Annun. Ta je baza oduvijek bila posebna za njega – kao i za puno ljudi u Gondoru. Proveo je ovdje mnoge trenutke i volio je to mjesto gotovo kao i Minas Tirith. Henneth Annun je bio jedan od legendarnih simbola Gondora.

Jednoga dana, uskoro, vratit ćemo se i ponovno osvojiti ovo mjesto. Opet će biti naše. S tim je mislima pojahao dalje i ušao u šumu.

Do večeri su stigli do križanja s glavnom cestom. Ubrzo je počeo padati mrak te su se ulogorili na njoj i oko nje, a oko logora su na sve strane bile postavljene mnogobrojne straže. Još jednom je bio glasno objavljen povratak kralja u Gondor. Nije se začuo nikakav odgovor – u šumama oko njih vladala je tišina. Ipak, Boromir se nije mogao otresti osjećaja da ih i sada motre Sauronovi špijuni.

Kao i prve dvije večeri, prije spavanja je zajedno s Aragornom krenuo obići ljude. Velika većina je nosila samo svoje vreće za spavanje i spavala pod vedrim nebom, a tek mali dio je imao šatore. Ljudi su se jednostavno smjestili na tlo i položili svoje vreće i prostirke jedni uz druge. Duž logora su bile upaljene brojne vatre i ljudi su se krijepili večernjim obrokom prije počinka.

Boromir i Aragorn išli su od jedne vatre do druge, pozdravljajući ljude i tu i tamo izmjenjujući pokoju riječ s njima. Kao što je Boromir i pretpostavio, još i prije polaska iz Minas Tiritha se među ljudima proširila vijest da je Aragorn zapravo Thorongil, i ono što je sada vidio ga je uvjerilo da je onoga dana pri potpisivanju ugovora napravio pravi potez otkrivši tu činjenicu. Svi ljudi – i vojnici i civili – gledali su ga s poštovanjem i prihvaćanjem.

No večerašnje je druženje s ljudima izgledalo drukčije nego prethodna dva. Prvu su večer proveli na zapadnoj strani Anduina, a drugu u utvrdi na Cair Androsu i oko nje. I bili su na sigurnom. A sada, iako su i dalje bili na teritoriju koji je službeno pripadao Gondoru, zašli su u krajeve iz kojih se gondorska vojska morala povući. Sada su bili na području kojim su se slobodno kretali orci.

Njegovi su vojnici izgledali mirno kao i uvijek. Za njih je život u opasnosti bila svakodnevica, i ovo nije bilo ništa novo za njih. Oni su bili u svojem uobičajenom stanju budne opuštenosti: večerali su i razgovarali, ali istovremeno su bili koncentrirani na okolinu i pratili su svaki šum, i u svakome su trenutku bili spremni skočiti u borbu. Isto je vrijedilo i za konjanike što su činili rohanske eorede. No bilo je tu i mnogo civila – kako iz Gondora, tako i iz Rohana – koji su krenuli na ovaj pohod zbog ljubavi prema svojim zemljama i vođama i koji su željeli učiniti nešto za obranu i budućnost svojih obitelji. Ali bili su to ratari, ribari, zanatlije i slično. Još se nikada nisu našli u ovakvoj situaciji i za njih je sada sve bilo drugačije nego ranije.

Večeras, vidio je Boromir, razgovori su bili tiši, a mnoga lica tjeskobna. Ljudi su bili uplašeni. Nije se čudio, i nije im zamjerao. Vidio je da je i Aragorn primijetio isto. Pokušali su ih ohrabriti razgovorom i pokojom šalom u prolazu, no znao je da će im svaki idući dan biti sve teži.

Ali povratka nije bilo. Sada su morali izdržati – svi zajedno – do konačne pobjede. Ili pak do potpune propasti. Nije bilo sredine.