Dva su puna dana prošla otkako je vojska napustila Minas Tirith, i osvanuo je treći. Eowyn je stajala uz prozor svoje sobe i promatrala Sjenovito gorje. Mračno, jezovito, prijeteće. Baš kao što su izgledali i oblaci koji su plovili nad njima i dalje nad Mordorom. Ali još uvijek se nisu širili izvan te zemlje – nije započela nova pomrčina. I iako su svi u gradu bili svjesni da je opasnost od nove bitke itekako velika, plavo nebo nad njima značilo je nadu da Sauron još nije postao svemoćan – kao i da se njihovoj vojsci nije dogodilo ono najgore.
A ako i kreneš u napad, čekat ćemo te spremni, pomislila je odlučno.
Prethodna dva dana prošla su joj na sličan način, a pretpostavljala je da niti ovaj neće biti drukčiji. Obroke je dijelila s Faramirom; osim maloga broja posluge, bili su jedini koji su preostali u Ecthelionovoj kuli. Slobodnog je vremena imala napretek, a i njega je dobrim dijelom provodila upravo uz Faramira. Prvoga su dana malo prošetali Citadelom – pogled s isturene promatračnice ju je ostavio bez riječi – kao i malo po šestome krugu. Šetnja nije dugo trajala i bila je vrlo polagana budući da je on morao koristiti štake. No to je odgovaralo i njoj – usput je zastajkivala, proučavala građevine i divila im se, te postavljala pitanja o gradu. Drugoga dana su zajedno posjetili Kuće izlječenja u šestome krugu i družili se s pacijentima koji su ležali tamo. I u toj je bolnici sve bilo baš kao i u onoj u drugome krugu gdje je i sama ležala – bilo je mnogo ranjenika i mnogo posla za izlječitelje – samo je ova zgrada bila manja.
Stigavši do nje, Bereth joj je pomogla s umivanjem i odijevanjem; slomljena ruka još će neko vrijeme biti prepreka koja će joj onemogućavati samostalno obavljanje mnogih poslova. Tada je bilo vrijeme za krenuti u blagovaonicu – na doručak na kojem će je čekati Faramir. I onda će zacijelo ponovno negdje krenuti zajedno. Pri pomisli na njega se osmjehnula, a u trbuhu je osjetila grč uzbuđenja. Uživala je u njegovu društvu, svakoga časa i svakoga dana sve više, i otkrila je da misli na njega i kada nije s njim. Prošle je noći usnula s njegovim smiješkom pred očima.
Spustila se u blagovaonicu, a on je već bio tamo. Dočekao ju je sa širokim osmijehom, a pogled na njegovo lice i nasmiješene oči je natjerao njezino srce da poskoči. Mnogo joj se osmjehivao i jasno je vidjela da uživa u njezinu društvu koliko i ona u njegovom.
Nakon doručka je stao pred nju, i dalje se smiješeći.
"Rekla si da te zanima povijest? U tome slučaju, mislim da znam pravo mjesto gdje možemo provesti današnji dan. Zacijelo si čula za arhive Minas Tiritha?"
Naravno da je čula – biblioteke Minas Tiritha bile su na glasu u cijelome Međuzemlju. A sada joj je on predlagao da ih posjete. Lice joj se ozarilo. Faramir je pružio ruku i ona ju je prihvatila te se uspravila. Dodir je trajao kratko – morao joj je brzo pustiti ruku da bi opet prihvatio štaku jer nije mogao hodati bez nje. Ali tih nekoliko trenutaka u kojima je njezina ruka ležala u njegovoj i topli pogled koji joj je tada uputio ostavili su je bez daha.
Sati što su uslijedili – sati ispunjeni razgledavanjem vrijednih povijesnih knjiga, ugodnim razgovorom i osmjesima – ispunili su je srećom kakvu je mogla samo sanjati. A dok je gledala u njegove oči, obuzela ju je misao koju bi do prije samo tri dana smatrala nemogućom.
Eowyn – ona koja je do posljednjega časa razmatrala na koji bi se način ipak nekako mogla priključiti vojsci koja je odlazila prema Crnim dverima – sada je mislila kako joj nije žao što je ostala.
-x-x-x-
Dva dana putovanja glavnom cestom prema sjeveru prošla su relativno mirno – jedini manji incident dogodio se prvoga dana kada su izvidnici javili o zasjedi orka u jednome usjeku malo sa strane ceste. Zahvaljujući pravovremenom uočavanju neprijatelja i terenu koji im je omogućio da ih iznenade s leđa, orci su bili brzo zbrisani bez ikakvih gubitaka na gondorskoj strani.
Kada su kasnije razgovarali o tome, Aragorn je iznio mišljenje da se radi o lažnome napadu koji ih je trebao zavarati tobožnjom slabošću orka i uljuljati u osjećaj lažne sigurnosti zbog lake pobjede, a Boromir je bio sklon složiti se s njime. Taj su okršaj doista dobili prejednostavno i prelagano. Znao je da pravu Sauronovu snagu tek trebaju otkriti... i da se s njome neće moći nositi.
Osvanuo je i treći dan od njihova izlaska na glavnu cestu. Do tada su napredovali ravno prema sjeveru, a sada je cesta lagano počela mijenjati smjer, slijedeći krivulju Sjenovitoga gorja. Naime, taj se lanac stotinama kilometara pružao u pravcu sjever-jug, a ovo je bilo područje gdje su obronci stali zavijati prema sjeveroistoku. Crne dveri bile su na prijelomnoj točki toga zavoja koji je opisivalo gorje; nakon njih, planinski lanac se dalje nastavljao u smjeru zapad-istok.
Osim pravca putovanja, ovdje se počeo mijenjati i krajolik. Ithilien i njegove guste šume ovdje su završavali, i kako su napredovali dalje drveće je postajalo sve rjeđe. Boromir je promotrio planine koje su se pružale prema sjeveroistoku. Obronci su bili strmi i izgledali su još i mračnije nego do sada, a crni oblaci što su lebdjeli nad vrhovima doimali su se još gušćima, većima i više prijetećima nego ranije. Iako je još sjalo sunce, odjednom mu je bilo hladnije.
Tek jednom ili dva puta je bio ovoliko daleko na sjeveru, i to još prije mnogo vremena – u prvim godinama svoje vojne službe. Ithilienski graničari već nekoliko godina nisu patrolirali ovim područjem. Ipak, iako su napuštali Ithilien, još nisu bili blizu svoga cilja. Znajući udaljenost, nije mu bilo teško izračunati da će do Crnih dveri stići tek za dva dana.
Boromir je promatrao teren pred njima. Iako je šuma ostala iza njih – a s njome i mogućnost skrivene zasjede – vidio je da će to biti prilično neugodna dva dana. Kao i da bi vrlo brzo moglo biti problema.
-x-x-x-
Promatrao je krajolik. Ono što je nestalo prvo bilo je drveće.
Korak po korak, metar po metar, ono je postajalo sve rjeđe. I rjeđe. Ali ne samo to. I ono što je izniklo se sušilo. Obolijevalo. Umiralo. A onda je posve iščezlo.
Sljedeće što je primijetio bila je promjena boja. Istina, bilo je vedro. Ali nebo nije bilo uobičajeno plavo. Ni sunce nije bilo uobičajeno žuto. Sve je izgledalo sumornije i bljeđe.
Onda je nestalo grmlje.
Jednako kao i drveće, i grmlje se sušilo. Gole, skvrčene, crne grančice poručivale su da je život gubio bitku pred silom koja je vladala ovim područjem. Znak da gotovo ništa nije moglo preživjeti ovdje.
Zrak je postajao gušći. Disanje je bilo teže.
I dalje nije bilo oblačno. Ali sunce je posve izgubilo sjaj. I toplinu. I boju. Bilo je tek blijeda kugla na nebu... na sivkastome nebu.
Bilo je hladno. Bilo je teško zaustaviti drhtaj.
A onda je nestala i trava. I posljednje vlati najotpornijih korova morale su se predati.
Iz svijeta su nestale baš sve boje. I sva toplina. I sav život. Iznad njih je bilo sivo nebo – bez sunca, bez svjetlosti. S jedne strane ceste, dokle god je sezao pogled, bio je samo sivi kamen. A s druge strane su bile tamne visoke planine – više i mračnije od bilo kojih što je vidio do tada – i nad njima crni, teški oblaci. Koji su izgledali kao da će se svakoga časa preliti niz obronke prema njima i progutati ih.
Svi su šutjeli. No nije bila tišina. Šapat se pronosio zrakom. Tih, jedva čujan, i jeziv. Riječi su bile na crnome jeziku Mordora. Nije ih razumio. Ali osjećao je, shvaćao je njihovo značenje, i to s potpunom sigurnošću. Govorile su o smrti. O njihovoj smrti. Znao je to. Baš kao i svi oko njega.
Znao je i tko govori. Pogledao je u vis. Pet divovskih crnih silueta letjelo je nad njima. Dovoljno visoko da budu sigurne od strijela. I dovoljno nisko da se osjeti otrovno ozračje nemrtvih duša njihovih jahača.
A onda se odjednom čuo prodorni glasni zvuk – toliko glasan i toliko nenadan da su svi poskočili. Smijeh. Zavijajući, prodorni, naslađujući smijeh. Nazguli su se smijali. Jer su znali da se nitko od njih neće vratiti.
Po tlu su se šetali pramičci magle. Duhovi mrtvih? Otrovna isparenja? Prikaze? Sve to zajedno? Nije imao odgovor, i nije ga ni želio saznati.
Nije bilo vjetra. Ali bilo je ledeno.
Nije bilo oblaka. Ali bilo je mračno.
Bio je dan. Ali nije bilo sunca.
Planine kao da su rasle. I postajale još crnije.
Prijeteći glasovi utvara postali su glasniji. Njihov smijeh još podmukliji.
Magla se zgušnjavala. Vidik se zatvarao. Svijet je nestajao.
Stao je. Nije mogao udahnuti. Gušio se. Nebo se rušilo. Oko njega, i na njega.
Nije mogao učiniti više ni koraka.
-x-x-x-
Nikome nije bilo lako – pa tako ni njemu, morao si je priznati Boromir. Sve je u ovoj prokletoj zemlji bilo jezivo: mrtvi krajolik bez ijedne boje i traga života; ledeni zrak; sivo nebo i sivo sunce; sjene nalik na duhove; nazguli i njihovi strašni glasovi. Ovdje nitko nije mogao biti miran – baš svi su bili prožeti nelagodom i strahom, vidio je to u očima i na licima ljudi. Čak su i vilenjaci – kojima je polusvijet bio manje stran i čija je moć bila veća od ljudske – izgledali ponešto uznemireno. Jedini je Gandalf djelovao spokojno. Ali on je ionako posebna kategorija, pomislio je.
Znao je da će njegovi vojnici izdržati; svi oni su bili izvježbani da ne odustaju – ma što se dogodilo. Činilo se da bi i dobar dio civila mogao uspjeti. Ali sada, dok je s Aragornom jahao unatrag kako bi obišli trupe, na licima nekih od njih je vidio da je ovo previše za njih. Bili su blijedi. Prestravljeni. Paralizirani.
Kako da ih krivi? Bili su to uglavnom ljudi iz gondorskih i rohanskih sela koji zacijelo nikada u životu nisu napustili svoje kuće – sve do ovoga rata. Ljudi koji su slijedili svoje vođe kada su ih ovi pozvali – a i on je bio jedan od tih vođa – i koji su krenuli u rat o kojem zapravo nisu znali mnogo. Civili koji nikada do sada nisu bili ni blizu ničega zastrašujućeg. Ljudi koji su svi znali za Mordor i zlo koje je predstavljao, ali sve do sada im on nije bio ništa više od daleke legende koja nije imala baš nikakva dodira s njihovim životima.
A sada su morali doći do njegova praga i suočiti se sa svim užasima oko njega.
Od vojnika je očekivao disciplinu, i na njihovo odbijanje da poslušaju naredbu ne bi gledao blagonaklono. Ali ovo nisu bili vojnici i nije se mogao ljutiti na njih. Zapravo ih je žalio. A pogledavši Aragorna, vidio je da i on osjeća isto.
"Imam prijedlog", rekao je tiho Aragorn i Boromir je kimnuo, prepuštajući mu da ga iznese. Aragorn se tada još malo približio ljudima i obratio im se. "Osim ovoga pohoda, ima još zadaća koje treba izvršiti. Ako je u vama ostalo išta od hrabrosti koja vas je potakla da nas slijedite na ovaj put, pođite ih obaviti." Zastao je i promotrio ljude. Boromir je vidio da svi gledaju u Aragorna, nepomični i pozorni. "Prošli smo pokraj Henneth Annuna bez zaustavljanja. Vratite se, i ako je taj položaj u rukama neprijatelja kao što svi mislimo da jest, osvojite ga za Gondor. Potom krenite na zapad i očistite šumu Druadan od orka. Kada sve bude gotovo, vratite se na Cair Andros i pridružite se ljudima koji su utaboreni tamo i čekajte naš povratak. Ili pak, ako naš pohod propadne, branite utvrdu od novoga napada." Zastao je i prešao pogledom preko svih ljudi ispred njega. "Branite slobodno Međuzemlje do posljednjeg čovjeka."
Ljudi su i dalje gledali Aragorna, a Boromir je promatrao kako se njihovi izrazi polako mijenjaju. Strah je prelazio u nadu, oklijevanje u odlučnost. Kimnuo je. Aragornov prijedlog bilo je najbolje moguće rješenje situacije.
Naposljetku se pokazalo da su Aragornove riječi nekim ljudima dale novu hrabrost i ti su smogli snage stati uz one koji će nastaviti put. S druge strane, tristotinjak ljudi se okrenulo, zaklevši se prije odlaska da će izvršiti naredbe kralja Aragorna. U trenutku u kojem se činilo da će se osramotiti bila je to neočekivana prilika da sačuvaju čast, i nije bilo sumnje da će je iskoristiti. Možda i nisu imali snage za pohod na Mordor, ali gledajući ih, Boromir je bio siguran da će doista ispuniti zadaće koje su dobili. Ili poginuti pokušavajući.
Prošao je još jedan dan – jednako siv i bezbojan kao prethodni. Raspoloženje i atmosfera bili su u skladu s okruženjem: lica su uglavnom bila ozbiljna i tjeskobna, i nije bilo mnogo razgovora među ljudima. S njihove lijeve strane Boromir je daleko na sjeveru tijekom putovanja ugledao močvare; bile su to Mrtve baruštine. Nad njima su se uvijali pramičci magle, i na trenutke se činilo da iz toga pravca dopire šapat. Bio je jedva čujan, zapravo ništa više od šuma. Ali nije im se pričinjalo, i nije bilo zabune o čemu se radi. Glasovi su dolazili s one strane njihova svijeta. Pripadali su mrtvim dušama iz baruština i ledili su krv u žilama i kostriješili svaku dlačicu na tijelu.
A iznad njihovih glava kružile su velike crne zvijeri. Nijednom nisu prišle dovoljno nisko da bi ih mogli gađati – nazguli nisu bili glupi. Ali stalno su bili tu, dovoljno blizu da njihovo prisustvo izbezumi mnoge ljude. Stoga je Boromir bio itekako sretan što će sljedećega dana napokon stići do Crnih dveri – iako ih je tamo čekala bitka i vjerojatno smrt. Duži boravak u ovoj prokletoj zemlji sve bi ih doveo do ludila.
Toga posljednjega dana su zbili redove; nisu više slali izvidnike ispred i iza glavnih trupa, i to zbog sigurnosti samih izvidnika. Magla se povremeno uvijala oko njih i činilo se kao da se s njom mijenjaju i sami prostor i vrijeme. Obronci planina bi nestajali; potom bi naglo opet postali vidljivi i doimali se još i višima, a onda bi se opet zamaglili i iščeznuli. Hodali su, a krajolik bi se stalno doimao stalno istim – kao da niti ne napreduju. Zatim bi se oko njih zgusnula magla, i iako se činilo da se rasprši već nakon samo nekoliko trenutaka, kada bi se pred njima opet otvorio vidik sve bi izgledalo potpuno drugačije. Zato nije želio da se izvidnici odvoje od skupine i zalutaju u tome svijetu iskrivljenom Sauronovim čarolijama.
U trenucima dok nije bilo magle tijekom poslijepodneva su u daljini nazrijeli crne tornjeve – malo isturene ispred obronaka gorja. Još su bili daleko i doimali se malenima, i znao je da će do njih stići tek sutradan. No sada su najzad mogli vidjeti svoj cilj.
S dolaskom noći napravili su logor. Sljedeći dan bit će posljednji – zacijelo i doslovno. Znao je da ne može predvidjeti što će se dogoditi i da će svoje poteze isplanirati tek kada vide što će ih dočekati na licu mjesta. Stoga je s Aragornom i Gandalfom tek ugrubo razmotrio neke moguće pravce djelovanja, a onda se povukao u svoj šator.
Kao i svake noći, uskoro mu se pridružila Ellin. Ali te večeri gotovo nisu ni razgovarali; ionako u toj situaciji nisu imali ništa novo za reći. Samo su legli i priljubili se jedno uz drugo, što su bliže i čvršće mogli. Rekao joj je da je voli, ali vlastite riječi su mu zvučale prazno. Ma koliko je ona djelovala čvrsto u svojoj odluci da krene na pohod, sada si je predbacivao što što se ipak nije još više potrudio da je nagovori da ostane u Minas Tirithu; no nije mogao vratiti vrijeme i to ga je izjedalo sve više što su bili bliže cilju. Naposljetku su zaspali.
Iako nisu doživjeli nikakav napad, nije to bila mirna noć i nije dobro spavao. Često su ga budili krikovi letećih zvijeri, a sa svih strana je dopiralo i nešto što je nalikovalo na zavijanje vukova – premda tijekom dana nisu vidjeli nijedno živo stvorenje i nije mogao ni zamisliti da bi ikakvi vukovi ili bilo koje druge životinje mogle živjeti u ovoj kamenitoj beživotnoj pustoši. A možda je i to, uz ona maglovita priviđenja, samo još jedan Sauronov trik da nas izludi.
Najzad je osvanulo i to zadnje sudbonosno jutro. Popili su čaj i pojeli doručak, iako bez imalo teka. Potom su krenuli dalje. Kao i svih prethodnih dana, dio jutra su slijedili cestu, ali nakon nekih dva sata su krenuli malo sjevernije od nje kako bi prišli Crnim dverima u nešto širem lûku. Od dveri se jedna strana gorja pružala prema jugozapadu, dok se druga – jednako mračnih, strmih i visokih obronaka kao i do sada – pružala prema istoku. Crne dveri su im već bile relativno blizu, a kako su dolazili sve bliže magla se razrjeđivala. Naposljetku, kada su se zaustavili na nekoliko stotina metara od tornjeva, posve se raščistila i sve su mogli vidjeti savršeno jasno – kao da je Sauron odlučio omogućiti im nesmetan vidik na ulaz u njegovu zemlju. A vidik je doista bio zastrašujuć.
Promatrajući prizor pred sobom, Boromir je pomislio kako se njihov pohod doima poput napada nekog dvogodišnjaka na zmaja. Zapravo, možda bi to dijete imalo i bolje šanse nego mi sada.
Krajolikom su dominirale dvije visoke crne kule, sagrađene malo ispred samih obronaka – one što su izdaleka vidjeli još prethodnoga dana. Bile su drevne i zapravo ih nije podignuo Sauron, već su ih sagradili Gondorci kako bi nadzirali Mordor i zlo u njemu. Ali nakon Velike kuge i strašnoga gubitka gondorskoga ljudstva bile su napuštene, a kada je Sauron ojačao zauzele su ih njegove trupe. Bile su visoke stotinjak metara, a na vrhu su završavale crnim metalnim šiljcima; još šiljaka se pružalo i prema van duž cijele njihove visine, čineći ih tako vizualno još i više zastrašujućima. Njihovo dodavanje je moralo biti djelo orka nakon što su ih osvojili, jer Boromir je iz povijesnih spisa znao da kule nisu izvorno tako izgledale. Brojni otvori omogućavali su napad iz visine na potencijalne osvajače.
A između obronaka iza tornjeva su se pružala masivna željezna dvokrilna vrata. Zapravo ih se teško moglo zvati vratima; bio je to ogromni široki bedem, tridesetak metara visok i stotinjak dugačak. Poput kula, i vrata su bila načičkana metalnim šiljcima. Iako nije mogao vidjeti njihovu širinu, iz onoga što mu jest bilo dostupno vidiku Boromir nije ni najmanje sumnjao da su vrlo široka.
I neosvojiva. Čak i da su donijeli katapulte, čak i da ih je bilo trostruko više, bilo mu je jasno da ne bi imali šanse.
Osmotrio je okolinu. Relativno blizu svakome tornju uzdizao se po jedan poveći brežuljak – visok pedesetak metara i promjera oko dvjesto. Bili su prilično pravilni i zaobljeni, i očito se radilo o šljunku koji su nabacali orci prilikom nekih od ranijih radova. Uzvišenja su mogla predstavljati kakvu-takvu prednost prilikom borbe, te su Boromir i Aragorn odlučili podijeliti vojsku na dva dijela i svaku polovicu postaviti na jedan brežuljak. A oni sami – kao i još nekolicina njihovih drugova – trebali su obaviti svoj zadatak. Sada je trebalo odigrati zadnju kartu.
Dok se vojska razmještala, Gandalf je stao na čelo male družine. Boromir i Aragorn bili su odmah pokraj njega, a prišlo im i je svo četvero vilenjaka. Naravno, bio je tu i Gimli za patuljke te dvojica hobita kao predstavnici naroda Shirea. Kao posljednji, uz njih je stao Eomer u ime Rohana.
Šarolika družina tada je pojahala prema visokome, masivnome bedemu. Sa svakim prijeđenim metrom kule i vrata djelovali su sve viši i strašniji. Sve jezovitiji. A naposljetku su im ispunili gotovo cjelokupni vidik. Gledajući divovske crne zidove i tornjeve pred sobom i oko sebe, znajući da ih unutra čeka ogromna vojska i najstrašniji od svih neprijatelja, bilo je nemoguće ne osjetiti se izgubljenim.
-x-x-x-
Osvanuo je i sedmi dan od odlaska vojske. Eowyn se protegnula i prišla prozoru, te razmaknula zavjese. Dočekao ju je isti prizor kao i prethodnih dana – mračni oblaci na istoku, ali vedrina na ostatku neba. I baš kao i prethodnih dana, to je značilo produžetak nade.
Nada. Nešto što nije imala prije nekih dva tjedna. Ali sada je svakim danom sve više željela živjeti. U njezinome je životu sada bilo novih osoba koje su uljepšale i obogatile njezin svijet. Imala je nove prijateljice – Ellin i Meriel, a potonja ju je ovih dana posjećivala kada je imala prilike i Eowyn je uživala u njihovu druženju. A bio je tu i Faramir.
Pri pomisli na njega srce joj je zaplesalo. Sve je više ispunjavao njezine misli. Postao je ono posljednje na što je mislila prije spavanja, kao i prvo na što bi pomislila nakon buđenja. U trenucima koje su provodili zajedno – bilo to za vrijeme obroka, šetnje ili pak obilazaka Kuća izlječenja – svakoga je idućeg dana bila sve sretnija, sve nasmješenija. Srce joj je treperilo, ostajala je bez riječi, cijela nutrina joj je podrhtavala.
Ne tako davno događalo joj se nešto slično. Stoga je sada čak i pokušavala umiriti svoje ustreptalo srce i htjela je biti sigurna što zapravo osjeća. Polako. Trenutak po trenutak. Neću žuriti.
Ali ipak, činilo joj se da je sve drugačije nego onomad. Bilo je intenzivnije. I ljepše. I svakoga dana sve jače. I sada nije bilo razdiranja, samo spokoj. Nije bilo nemira, samo osmijeh.
I bilo je sasvim jasno – nije bilo odbijanja. Svaki put kada bi podigla oči prema njemu, otkrila bi da i on gleda nju. Svaki put kada bi se nasmiješila, otkrila bi da je njegov smiješak još i širi. Vidjelo se da je vrlo sretan što je uz nju.
Jesam li ja to doista našla ljubav?, upitala bi se u tim trenucima. Njezino srce je mislilo da zna odgovor. Ali onda bi se opet oglasio razum. Polako. Neću žuriti, ponovila bi sama sebi. Ali jedno je znala sa sigurnošću. Željela je da ovi dani potraju. Ovi, i još mnogo njih – još mnogo lijepih, mirnih i sretnih – zajedničkih dana.
Uskoro će do nje stići Bereth i pomoći joj da se spremi. Tada će krenuti na doručak i vidjet će ga.
Nasmiješila se.
-x-x-x-
Zaustavili su se pedesetak metara prije bedema. Ovako izbliza, vrata su se doimala još golemija. Činilo se kao da su na dnu neke mračne jame, sa svih strana okruženi zidovima: ispred njih su bile divovske Crne dveri, sa strane su ih okruživali strmi obronci, a malo iza njih su se uzdizale čudovišne kule. Masivna vrata bila su željezna i crna, a na vrhu su se vidjele sitne prilike orka kako koračaju lijevo-desno i promatraju ih. Iz unutrašnjosti se čuo žamor i prigušeni ritam bubnjeva. Boromir je bio siguran da ih orci promatraju i iz tornjeva, a imao je dojam da ih vidi i sam Sauron.
Vidi i smije nam se prije no što će nas uništiti. Tijekom posljednja dva dana – dva najteža dana pohoda – bivajući sve bliže ovome trenutku, sve češće je znao pomisliti kako bi bilo sjajno da Frodo uspije izvršiti svoju misiju i prije no što oni stignu do Crnih dveri. To bi značilo spas tisuća života na ovome pohodu – kao i još mnogih tisuća u Gondoru i ostatku Međuzemlja. Ali nije se dogodilo ništa što bi nagovijestilo takav tijek zbivanja; dapače, što su bili bliže cilju, okolina je postajala mračnija i atmosfera strašnija. I stoga im nije preostalo drugo nego odigrati svoju ulogu do kraja.
Njihova družina s Aragornom na čelu formirala je liniju, a sam Aragorn je stao nekih dva metra ispred njih. Boromir mu nije mogao vidjeti lice, no vidio je kako je ovaj visoko podignuo glavu prema dverima.
"Neka gospodar Crne zemlje izađe! Nad njim će biti izvršena pravda", progovorio je Aragorn snažnim, odlučnim glasom. "Poveo je osvajački rat protiv Gondora i poharao tu zemlju. Stoga kralj Gondora zahtijeva od njega da okaje svoje grijehe, pa da onda zauvijek ode."
Nitko od njih nije ni sumnjao da su unutra dobro čuli sve što je Aragorn rekao. Ipak, neko vrijeme se nije dogodilo ništa – beskrajno dugo, kako im je izgledalo. I kada su već pomislili da neće biti odgovora i da im ne preostaje drugo nego okrenuti se i poći natrag, začula se grmljavina. Isprva tiha, a onda sve žešća i glasnija, sve dok se nije i samo tlo zatreslo. Pokrenuli su se ogromni kotači i zupčanici, a njihova je tutnjava, izmiješana sa sve jačim udarcima bubnjeva, odjekivala toliko snažno da je Boromir poželio prekriti uši. Konji su se uspaničili i bilo je potrebno dosta truda kako bi ih smirili. A tada se na sredini bedema otvorila pukotina, i uz strahovitu škripu se počela širiti. Nije bila velika – najviše tri metra – i Boromir nije mogao dobro vidjeti drugu stranu. A kroz taj procijep je izjahalo izaslanstvo Mordora.
Jedan je jahač bio na čelu, a još ih je nekolicina bila iza njega. Jedan od njih iz pratnje je nosio Sauronovu zastavu: crnu, s vatrenim okom u sredini. Polako su jahali naprijed, a Boromir je promatrao predvodnika. Konj mu je bio velik i potpuno crn, baš poput opreme na njemu. Kako je dolazio bliže, vidjelo se da na glavi nosi masku u obliku lubanje, a oči su mu bile crvene i činilo se kao da plamte.
Spodoba što ga je jahala također je izgledala vrlo odbojno. Glava toga mračnoga lika bila je pokrivena crnom kacigom na kojoj je bilo naslikano Sauronovo oko. Za razliku od ljudi iz Harada bio je prilično svjetloput, a oči ispunjene zlobom bile su žuto-narančaste poput orkovskih. Ipak, bilo je jasno da je pred njima čovjek, a ne ork. Još Sauronove magije na djelu, pomislio je Boromir. Pretpostavio je da čovjek podrijetlom iz Umbara; tamo su i dan-danas živjeli potomci onih što su davno bili nazvani Crni Numenorejci – ljudi koji su stali na stranu zla i slijedili Saurona.
"Ja sam Usta Sauronova", rekao je. Boromir je vidio da ovaj promatra Aragorna s podsmijehom, a potom je prešao pogledom preko cijele družine te se zaustavio na Gandalfu. "Oh, i ti si tu. Ali ovdje nemaš nikakve moći", obratio se posprdno crni lik čarobnjaku.
Gandalf je nato pošao naprijed i stao uz Aragorna. Mirno je sjedio na konju i nije učinio nikakav pokret. Ipak, usprkos maloprijašnjim razmetljivim riječima, sad kad mu se čarobnjak našao blizu Sauronov je izaslanik ustuknuo za korak. Boromir je osjetio zadovoljstvo kada je pročitao strah i nelagodu u očima mračnoga lika. Ali to nažalost nije potrajalo.
"Vidim neke zanimljive prilike ovdje", nastavio je Sauronov čovjek, pogledavajući prema Legolasu i Gimliju. No već nakon idućih riječi bilo je jasno da ne misli na njih; njegov je pogled bio uperen iza leđa vilenjaka i patuljka. "Imali smo prilike uhvatiti upravo ovakve male stvorove prije nekoliko dana. Sada su u našim rukama".
Na konju iza Legolasa je sjedio Pippin, a iza Gimlija Merry. A značenje izgovorenih riječi polako je doprlo do Boromirove svijesti. Nije mogao vidjeti lica Aragorna i Gandalfa – bili su ispred njega i okrenuti mu leđima – ali bacio je brzi pogled na lica onih koji su bili oko njega. I na svima je vidio naznaku istoga očaja kakav je i njega stao obuzimati.
Možda blefira. Možda su im bili na tragu, ali su ih izgubili. Možda su ih ugledali samo iz daljine...
Hvatanje za slamku.
Sauronov izaslanik se okrenuo i dao znak jednome od jahača u svojoj pratnji, i ovaj mu je dodao zavežljaj. A izaslanik je izvadio tri predmeta. Lorienski plašt s kopčom. Hobitski mač. I mithrilnu košulju.
Slamka se raspuknula.
"Ne!" Drhtavi usklik je došao od Pippina koji se nije uspio suzdržati. Gandalf ga je brzo ušutkao pogledom, ali čarobnjakova je gesta zapravo bila beskorisna. Svi su shvaćali značenje ovoga što su vidjeli.
Frodo je bio u Sauronovim rukama. Što je značilo – Prsten također. Gotovo je.
Tuga. Zbog saznanja da je sve bilo uzalud. I da će se na njihov svijet spustiti tama.
"Rekao bih po vašim reakcijama da su vam vlasnici ovih predmeta prilično dragi. Sada će biti podvrgnuti godinama sporoga mučenja, dugotrajnoga i bolnoga, kako znaju samo naši stručnjaci u Velikoj kuli. Nije da nam je potrebna ikakva informacija od njih, nećemo ih mučiti zbog toga. Već zato..." Zastao je, usne su mu se razvukle u opaki cerek, a oči ispunile zlobom kakvu Boromir još nikada nije vidio. "Već zato jer možemo. I jer je zabavno."
Stegnuo je zube, uloživši svu snagu volje koju je imao kako ne bi izvukao mač i krenuo na spodobu pred sobom. Želio ga je smlaviti, i nije bilo lako obuzdati se.
Ali pregovori još nisu bili gotovi. Sauronov poslanik se zasmijuljio, pa ponovno progovorio.
"Osim ako..." Zastao je, i vidjelo se da se zabavlja dok ih je promatrao kako čekaju što će sljedeće reći. "Osim ako ne prihvatite uvjete moga gospodara."
Naravno, ovo je bila samo predstava. Sauronova igra mačke i miša. Što god Sauron "ponudio", i što god Aragorn i Gandalf odgovorili, Boromir je znao da su im trenuci odbrojeni. Uskoro će se na njih svaliti kompletna Sauronova sila, i nisu imali nikakvih izgleda. A Frodo i Sam će također biti mrtvi.
"A uvjeti su sljedeći", nastavio je odvratni lik naslađujući se. "Vaša rulja se odmah mora povući preko Anduina, ali najprije morate prisegnuti da više nikada nećete napasti Saurona. Sve zemlje istočno od Anduina zauvijek će pripasti njemu. Ono što je zapadno od Anduina, sve do Maglenoga gorja i Rohanskih vrata, plaćat će danak Mordoru, a tamošnji ljudi neće smjeti nositi oružje. Morat će pomoći da se ponovo izgradi Isengard koji će potom pripasti Sauronu, a tamo će boraviti njegov namjesnik. Ali to više neće biti Saruman nego netko tko će biti dostojniji Sauronova povjerenja."
Iz njegova je samozadovoljnog držanja bilo posve jasno da će on biti taj namjesnik – ili točnije, kralj koji će okrutno vladati nabrojanim zemljama. I opet je bilo teško ostati miran pri pogledu na zloću u njegovu izrazu.
Niti Aragorn niti Gandalf nisu mu odgovorili. Ali Gandalf se pokrenuo i pošao prema njemu. Sa svakim sljedećim korakom činilo se kao da je malo veći, a iz njega kao da je sunula svjetlost. Bijeli čarobnjak, podsjetio se Boromir. Iako su iza Sauronovog čovjeka stajali njegovi pratitelji kao potpora i zaštita, na licu mu se opet pojavio strah i ponovno se stao povlačiti.
No nije bio dovoljno brz. Gandalf ga je sustigao i brzim pokretom oteo predmete što su pripadali Frodu i Samu.
"Ovo pripada nama", rekao je suho, tonom punim prezira. "A što se tiče Sauronovih uvjeta, ne prihvaćamo ih. Došao je kraj i Sauronu i svima vama. Bježi!"
Iako je Gandalf bio nepomičan dok je govorio, crni se lik zatresao kao da je primio udarac. Potom se brzo okrenuo i, davši znak svojoj pratnji, žurno pojahao prema onome procijepu u Crnim dverima. A čarobnjak se okrenuo prema družini.
Sve do sada njegove su riječi i držanje bili autoritativni. Ipak, sada kada lice više nije pokazivao Sauronovim slugama već svojim prijateljima, Boromir je vidio kako njegova maska čvrstine puca. I nije bilo teško pogoditi što mu je na umu i kako se osjećao – bol u Gandalfovim očima miješala se s krivnjom. Jer je poslao hobite u Mordor. U smrt.
I Boromir je osjetio tugu zbog dvojice dragih hobita – ali još i veću zbog Gondora i Međuzemlja. Njihov svijet kakav je postojao do sada će nestati, a zamijenit će ga tama i teror. A najveća tuga ga je obuzela zbog vilenjakinje pokraj sebe. Pogledao ju je, a srce mu je probola bol. I ona će sada stradati sa svima ostalima, i neće je više biti u ovome svijetu. Pomisao je bila nepodnošljiva.
Njezino je pak lice bilo spokojno.
"Tu sam gdje sam izabrala biti. S onim s kojim sam izabrala biti. S tobom", rekla je sasvim tiho, naglasivši posljednju riječ, i osmjehnula se. "Imali smo prekrasnih nekoliko tjedana i sretna sam. Samo je to važno."
Poželio joj je reći da je njemu bilo važno da se ona spasi, ali nije stigao reći ništa više. Iz unutrašnjosti se oglasila strašna tutnjava bubnjeva, a Crne dveri su se stale otvarati. Sauronova vojska, sačinjena od desetaka tisuća orka i ljudi iz Rhuna, počela je stupati prema njima. Klopka se stala zatvarati.