Eowyn je nakon doručka pošla u Kuće izlječenja šestoga kruga. Ne želeći da je smatraju nametljivom čudakinjom koja im viri preko ramena i predstavlja smetnju, odmah po dolasku je dala do znanja da bi željela početi učiti osnove izlječiteljstva. Čim je bila shvatila da se želi baviti time, nije mogla mirno sjediti i čekati – počela je izgarati od želje da započne učiti što prije. I stoga je išla iz jedne sobe u drugu nastojeći iz blizine vidjeti što izlječitelji čine, i pri tome biti što neupadljivija. Naravno, ovo još nije bila prava obuka. Jednoga dana kada započne za ozbiljno to će izgledati sasvim drugačije: slušat će lekcije i bilježiti. Za sada je samo promatrala i povremeno postavljala pitanja, ali i to je bio početak.

Znala je da je i Faramir toga dana imao namjeru navratiti u Kuće izlječenja, ali naravno, iz posve drukčijega razloga. Za doručkom joj je spomenuo da mora organizirati neke stvari vezane uz poslovanje vojarne i boravka ljudi koji su pristigli u Minas Tirith, kao i riješiti neka pitanja oko opskrbe obje bolnice. Nije ga vidjela od doručka i nije bila sigurna gdje se trenutno nalazi. Dok je prelazila iz jedne odaje u drugu, stalno se osvrtala i pogledom pretraživala hodnike. Silno je željela sresti ga, bar na kratko. I bila je prilično razočarana jer ga nijednom nije ugledala.

Oko podneva je nakratko izašla. Okolina zgrade bila je slična onoj oko bolnice drugoga druga – okruživalo ju je zelenilo i gredice s cvijećem, kao i poneka klupica među njima. Okruženje je svakako izgledalo ugodno. Eowyn se, međutim, nije osjećala tako. Bila je nemirna.

Sedmi dan. Na temelju onoga što je znala o zemljopisu Gondora i onoga što joj je dodatno ispričao Faramir, pretpostavljala je da je vojska sada nadomak Crnih dveri. Ako ih nije nešto zadržalo putem. Ako ih Sauron nije napao i prije no što su stigli do cilja. I sve ih uništio. Misli su joj bile mračne, i zadrhtala je. Brinula je za brata. I za prijateljicu. I za sve ljude.

Stala je uz bedem i zagledala se prema istoku. Crni oblaci na koje je već navikla plovili su nad planinama i dalje nad Mordorom – kao i svakoga prethodnoga dana. Promotrila ih je malo pažljivije. Je li joj se to činilo, ili su bili malo mračniji nego jučer? Jesu li crveni odbljesci daleke grmljavine bili učestaliji i žešći nego obično? Poželjela je negirati, ali negdje u sebi je bila svjesna da je odgovor na ta pitanja "da".

Ritmički zvuk udara drva o kamen najavio joj je Faramirovo približavanje. Ali nije se osvrnula; pogled joj je ostao prikovan za prijeteće crnilo u daljini. Crnilo koje je pulsiralo, nadimalo se, i kao da je samo čekalo trenutak kako bi eksplodiralo i prelilo se iz Mordora prema njima. I progutalo ih.

Stao je s njene desne strane i bez riječi joj kimnuo u znak pozdrava. I njegov je pogled otplovio u istom pravcu kao i njezin. Nisu ništa govorili, samo su stajali jedno uz drugo i promatrali tamu na istoku.

Zapuhao je hladan vjetar sa sjevera i Eowyn je opet zadrhtala. U tome je času poželjela pobjeći – ne samo iz Minas Tiritha, već iz cijeloga toga svijeta: poželjela je da je rođena u neko drugo vrijeme u kojem ne bi bilo opasnosti da cijelo Međuzemlje bude uništeno. Da, bila je odlučna ne ustuknuti ako se pokaže da će se opet morati boriti. Ali isto tako je bila svjesna ozbiljnosti situacije i srce joj je u tome trenutku bilo uplašeno.

U lice joj je udario novi nalet ledenog vjetra. Oblaci su još nabrekli i zaplovili malo naprijed, kao da kreću od Sjenovitoga gorja prema Minas Tirithu. Najžešća od svih munja bljesnula je u crnilu.

Svi oni koji su u tome trenutku gledali prema istoku naježili su se od užasa – uključujući i nju. A onda je Faramirova ruka stegla njenu, i pogledi su im se sreli. I dalje se bojala. Ali barem je on bio uz nju.

-x-x-x-

Brzo su okrenuli konje i odjahali natrag prema svojim ljudima koji su ih čekali na brežuljcima. Na jednome se vijorila velika gondorska zastava, a na drugome stjegovi Rohana i Dol Amrotha. Na oba brijega ljudi su se rasporedili za borbu. Formirali su zid i uperili mačeve i koplja prema van, a iza njih su bili strijelci, spremni sasuti paljbu na vojsku koja je stupala prema njima.

Boromir je sjedio na svome konju tik iza prvoga reda vojnika i na brzinu osmotrio situaciju. Sauronova vojska sačinjena od orka, trolova i istočnjaka prostirala se dokle god je mogao doprijeti pogledom. Procijenio je da ih ima više desetaka tisuća – što je značilo da su ih brojčano nadmašivali barem deset puta.

Vojska je svakom sekundom bila sve bliže. Nije im ostalo mnogo vremena. Boromir se okrenuo Aragornu i susreo njegov pogled.

"Služio bih ti i dalje, moj kralju..."

Aragorn mu je kimnuo bez riječi i samo su jedan drugome čvrsto stisnuli ruku. Boromir je kimnuo i svim ostalim članovima Družine, dugim se pogledom opraštajući sa svakim od njih. Hobiti su bili blijedi, oči su im bile širom otvorene dok su gledali ogromnu vojsku pred sobom, ali vidjelo se da nastoje pronaći hrabrost negdje u sebi. Gimli je stezao svoju sjekiru odlučna izraza lica, a Legolas je izgledao posve spokojno.

Baš kao i Ellin, koja je sjedila na konju tik uz njegov desni bok.

"Povući ću se malo natrag, da budem s ostalim strijelcima." Zastala je, a oči su joj prelazile po njegovom licu. "Jednom ćemo se ponovno sresti. Nemoj me zaboraviti. Volim te."

Nije uspijevao odgonetnuti osmijeh koji joj se tada pojavio na licu kao ni sjaj u njenim očima. Ali nije bilo vremena za daljnji razgovor. Nagnula se prema njemu i poljubila ga, i privio ju je uz sebe posljednji put. No trenutak je prošao prebrzo. Odvojila se od njega i povela konja natrag. Ne! Želim još vremena s tobom! Ali nije ga bilo, te se i on ponovno okrenuo prema vojsci koja je gazila prema njima.

Nebo je postalo mračnije: oblaci su potamnjeli i narasli, a iz Mordora je zapuhao ledeni vjetar i naježila mu se svaka dlačica na tijelu. Ali to nije bilo samo od hladnoće. Jer dok je pet nazgula letjelo nad njima u zraku, sada su se u igru vraćala i preostala tri: na čelu Sauronove vojske su jahale tri zastrašujuće crne prilike na isto tako crnim konjima. I već su bile dovoljno blizu da je jeza koju su izazivale bila itekako opipljiva.

Leteće zvijeri su se spuštale sve niže. Zrakom su se prolomile riječi smrti koje su izgovarali njihovi jahači. Nada je umirala, ljudi su se pokolebali. Pogledavali su uvis sa strepnjom, a mnogi civili koji su bili u prednjim redovima su ustuknuli.

Aragorn se u tome trenutku pokrenuo i poveo svoga konja naprijed, našavši se između dva brijega. Visoko je podignuo svoj mač – prekovani Narsil je tada bljesnuo iako nije bilo sunca – i obuhvatio sve ljude odlučnim pogledom.

"Sinovi Gondora i Rohana, moja braćo! Možda će jednom doći dan kada će hrabrost ljudi nestati – kada zaboravimo svoje prijatelje i prekinemo sve naše veze. Ali ovo nije taj dan! Možda dođe vrijeme vukova i razbijenih štitova – vrijeme kada će se svijet ljudi srušiti. Ali ovo nije taj dan! Danas ćemo se boriti! U ime svega što volite na ovome našemu lijepom svijetu, zaklinjem vas – nemojte uzmaknuti! Krenimo naprijed, ljudi Zapada!"

Odgovor je bio glasni poklič i podignuti mačevi. Linija se opet zbila i ljudi su opet našli svoju odlučnost. Negdje iza svojih leđa, Boromir je začuo naredbu strijelcima da gađaju leteće nemani nazgula. A Aragorn se vratio u prvi red njihove grupe i ostao na čelu ljudi, mača uperenog prema neprijateljima.

-x-x-x-

I dalje su nepomično stajali i promatrali crne oblake na istoku.

"Hladno je", rekla je tiho Eowyn i zadrhtala.

"Ma to je samo vlaga prije prve proljetne kiše", odvratio je nehajno Faramir i lagano se nasmiješio.

Ne vjerujući svojim ušima, otrgla je pogled od pomrčine u daljini i okrenula glavu prema njemu. Na licu mu je još uvijek lebdio osmijeh i, usprkos situaciji, naposljetku se i sama nasmiješila.

"Kako ti to polazi za rukom?"

"Što?"

"Uvijek me uspiješ razvedriti", rekla je, ne odvajajući pogled od njega. Nutrina joj je sva treperila.

"Nepopravljivi sam optimist." Zastao je, te joj uputio posebno topao i dug pogled. "A ti me naročito inspiriraš i želim te razveseliti. Želim da nikada ne budeš tužna."

Ostala je bez riječi i opet je zadrhtala, ali ovaj drhtaj je bio posve druge vrste nego onaj ranije. Dok su se tako promatrali, bilo je lako zaboraviti na sve što ih je okruživalo. Opet se upitala zaljubljuje li se – ili je već i zaljubljena preko ušiju – ali odmah potom je pomislila kako nema smisla mučiti se niti mnogo analizirati osjećaje. Samo je znala da se uz njega osjeća sjajno i da je sretna. I željela je što više trenutaka uz njega. Trenutke. Dane. Tjedne. I još mnogo više.

Htjela bih... htjela bih da me poljubi, priznala si je, ustreptalog srca.

Pa, kada sve to zbroji, bilo joj je jasno da je odgovor na ono ranije pitanje potvrdan.

Skrenuo je pogled prema istoku, a ona ga je slijedila. Oblaci su još nabrekli, još narasli, i još su se malo pružili izvan Mordora nad Osgiliath i Pelennorska polja. Neko vrijeme su šutjeli i samo ih promatrali.

"Pitam se jesu li se ovako osjećali na Numenoru kada su shvatili da se more podiže i da nemaju kamo pobjeći", promrmljao je Faramir.

"Sigurno su bili jako uplašeni", odvratila je Eowyn. "Pa i ja sam – znam da je Sauron strašno moćan, i znam da ima veliku vojsku. Ali..." Zastala je. Maločas joj je uputio jako lijepe riječi. Baš bih mogla uzvratiti na isti način. "Ali imam posebnog divnog prijatelja da me ohrabri i uljepša mi dane. I sretna sam što je uz mene."

Prijatelj... za kojega bih htjela da postane više od toga.

Dugo ju je promatrao, a onda je polako dignuo ruku i obgrlio je oko ramena. Spustila je glavu na njegovo rame i sklopila oči.

Osjećaj je bio divan.

-x-x-x-

Vojska orka i istočnjaka je stigla do njih i bitka je započela.

Zrak su ispunili sudari oštrica, krikovi, fijuci strijela. Strijele su letjele uvis prema letećim nemanima, a isto tako i prema orcima i ljudima iz Rhuna. Među vojskom neprijateljskih pješaka bili su i trolovi – i Boromir je opsovao činjenicu što je ova vrsta bila otporna na dnevnu svjetlost. Bili su naoružani velikim buzdovanima i mačevima i zaletjeli su se na prve redove gondorskih ljudi. Bili su strašni protivnici: svaki od njih je bio mnogo veći i jači od ljudi, i stoga je i njihovo oružje bilo mnogo veće. Kombinacija je bila strahovito ubojita.

"Gađajte trolove!" začula se naredba strijelcima. Divovi su se našli zasuti strijelama, ali imali su tvrdu kožu nalik na debelu krljušt i bilo je potrebno jako mnogo strijela da bi ih oborile.

Ubrzo je zavladao potpuni kaos i metež. Boromir je vitlao mačem – brzo, precizno, učinkovito. Pažnja mu je bila usmjerena na neposrednu okolinu – na orke ispred njega – i na nastojanje da preživi što duže i da ubije što više omraženih Sauronovih stvorenja. Svaki ubijeni ork značit će jednoga manje u kasnijim napadima na slobodne zemlje Međuzemlja.

Spustio je mač. Ork je bio pokošen. Pa sljedeći. Pa još jedan.

Leteće zvijeri su se obrušavale iz visine, dohvaćajući i ubijajući ljude. Čulo se i nekoliko fijuka velikih Ciryonovih lukova; jedan prodorni bolni krik je bio znak da je bar jedna neman pogođena, ali Boromir nije mogao zastati niti na tren da bi pogledao koliko je teško ozlijeđena. U jednome trenutku je krajičkom oka zapazio bljesak nalik zraci bijele svjetlosti i shvatio da se Gandalf bori s trojicom nazgula koji su dojahali s vojskom. Iako je odnos snaga bio jedan prema tri, čarobnjak je brzim pokretima – tako brzim da se gotovo nisu mogli pratiti – parirao svoj trojici zajedno. I nastavljao ih je zadržavati na odstojanju održavši tako obećanje dano Merryju – a i više od toga: stao je između nazgula i svih ostalih, sprječavajući tako te strašne neprijatelje da krenu na gondorske i rohanske ljude.

Boromir je stigao pomisliti da se Gandalf doima poput svjetlosti u pokretu, a onda se već idućeg trenutka opet fokusirao na borbu. Novi ork je bio pred njim. Dvojica, zapravo. A kada njih posiječe, znao je da će četvorica novih zauzeti njihovo mjesto.

Gdje je bila Ellin? Ostali iz Družine? Nije više znao gdje se itko od njih nalazi. Samo je počeo shvaćati da će ovo biti kraj za sve njih. Sauronova vojska je bila golema. U Minas Tirithu su također na početku bili višestruko nadmašeni, pa ipak je na kraju pobjeda bila njihova. Ali sada, znao je, to se neće dogoditi. Ne postoje njihovi saveznici koji još nisu stupili u bitku i koji će s leđa iznenaditi neprijatelja, i nema više iznenađenja kao što je bio Aragornov dolazak. Ovoga puta će svi umrijeti.

Na čas je ugledao Aragorna; borio se s trolom, i ma koliko bio vješt s mačem, sam nije mogao ništa protiv tako moćnog, dva puta većega protivnika. Ne samo što nije uspijevao zadati ozbiljniji udarac, već je jedva uspijevao zaustaviti trolove nasrtaje. Div je bio naoružan dvostruko – u jednoj je ruci imao veliki mač a u drugoj malj – i sa svakim njegovim udarcem Aragorn je bio bliže padu. A onda se neizbježno i dogodilo: Aragorn nije uspio zaustaviti dva istovremena udarca i bio je odbačen na tlo.

Boromir je jurnuo prema njemu kako bi mu pomogao, usput u prolazu posjekavši dva orka. Ali vidio je da neće stići na vrijeme. Između Aragorna i njega bilo je još neprijatelja. Previše da bi mogao uspjeti.

"Orlovi! Orlovi! Stižu orlovi!"

Velike ptice u tome su času doletjele sa sjevera i žestoko napale preostale zvijeri na kojima su letjeli nazguli. Ali nada se nije ni probudila; orlova je bilo tek nekolicina i Boromir je znao da, premda oni možda i mogu dokrajčiti nemani, sasvim sigurno ne mogu ništa protiv čitave Sauronove vojske. Samo je pohitao dalje naprijed, vidjevši kako je Aragorn u posljednji čas izbjegao smrt otkotrljavši se u stranu pred trolovim novim udarcem. Ali trol je tada spustio svoju ogromnu nogu na Aragorna i onemogućio mu daljnji bijeg. Sljedeći udarac bit će i posljednji.

Prokletstvo, još uvijek sam predaleko, pomislio je očajno Boromir spuštajući mač na još jednog orka u prolazu. Nije mu preostalo drugo nego gledati kako trol, cereći se, polako podiže malj.

A onda se sve zatreslo. Tlo. Crne dveri. Visoke kule. I same planine.

Svi su stali – i združene snage Gondora i Rohana, i cijela Sauronova vojska. Podrhtavanje se nastavilo i sa svakim trenutkom se još i pojačavalo. Sve su borbe prestale. Boromir je kroz otvorene Crne dveri pogledao prema jugu. Od tamo je iz daljine dopirala potmula tutnjava. Preostali nazguli – i oni na konjima i oni na letećim zvijerima – pokrenuli su se prvi i pohitali u unutrašnjost Mordora. Ali nije im bilo suđeno da stignu daleko.

"Sauron je poražen! Nositelj Prstena je izvršio svoju zadaću!" uskliknuo je Gandalf, visoko podigavši svoj štap iz kojega je bljesnula svjetlost. I dok su svi gledali prema Mordoru, Boromiru je u daljini ugledao magloviti crni lik – toliko velik da je ispunio čitav vidik na jugu i pružao se sve do crnih oblaka u visini. Ali iako golem, bio je nemoćan; podrhtavao je, a onda se samo rasplinuo i nestao.

Oko njih se zemlja nastavila tresti. Duž cijelih Crnih dveri i tornjeva su se pojavile pukotine – ispočetka tanke, a onda su se širile sve više i više, i naposljetku se sve srušilo u prah. U tlu su se otvorili mnogi rascjepi i progutali velik dio Sauronove vojske. Nešto malo orka i trolova koji nisu nestali u njima su se okrenuli i stali bježati u Mordor.

Sauron je poražen. Značenje tih riječi i zbivanja oko njih polako su mu doprli do svijesti. Sauron je poražen. Preživjet ćemo. Međuzemlje je spašeno, ponavljao je sam sebi. Ipak, činjenica da je Sauron uništen djelovala je nestvarno i znao je da će mu trebati još vremena dok shvati. I iako je bila sjajna – najbolja moguća – nije se mogao veseliti. Ili barem – ne još. Boromirov pogled se otrgnuo od prizora uništenja Sauronova carstva i vratio prema mjestu gdje je zadnji put vidio Aragorna. I tada je uz ogromno olakšanje otkrio da mu više ne prijeti nikakva opasnost: trol koji ga je napadao jednostavno je iščeznuo. Možda je pobjegao, možda je upao u najbližu pukotinu – potpuno nevažno – a važno je bilo samo to da mu je prijatelj spašen.

A kada je vidio da je neposredna opasnost prošla, mogao je misliti samo na jedno. Okrenuo je leđa maloprijašnjoj liniji borbe i pohitao unatrag, prema pozicijama koje su zauzimali strijelci.

"Ellin!" dozivao je, mahnito tražeći. Trebalo bi da je bila na sigurnom – strijelci su bili iza pješaka u prvim redovima, nešto dalje od borbe. Trebalo bi. Ali leteće zvijeri su se u nekoliko navrata uspjele spustiti do ljudi na tlu i nitko nije bio siguran ni zaštićen. S rastućim strahom, nastavio je pretraživati pogledom. "Ellin!"

Mahnito je pretraživao pogledom, probijao se kroz gužvu i dozivao nastojeći je pronaći. Nije bilo jednostavno – neki ljudi su glasno klicali slaveći Sauronov pad, a drugi su dozivali svoje bližnje, baš poput njega. Zrak je bio ispunjen brojnim glasnim povicima i bilo je teško nadglasati buku.

"Boromire!" Do njega je tada dopro krik, i još dok se okretao u njemu je eksplodiralo olakšanje. Potom je ugledao njezin lik – Ellin je hitala prema njemu još uvijek držeći svoj lûk u ruci. Progurali su se jedno do drugoga i stegnuo ju je uz sebe, ne mareći što je u oklopu. Živa je. Dobro je. Živa je. Ponovio si je to nekoliko puta, istovremeno spustivši lice u njezinu kosu i udišući njen miris. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati da je ona doista tu uz njega i da su oboje preživjeli ono najgore.

Ali njegovoj brizi tu nije bio kraj. Kada su se razdvojili, zajedno su krenuli dalje u potragu. I srećom, nalazili su ih, jednog po jednog. Aragorn. Gandalf. Gimli. Legolas. Pippin. Merry. Njegov ujak i rođaci. Ellinini rođaci. Svi su bili tu.

Olakšanje. Sreća. Bili su zajedno. Izgrlili su se. Uzeo je Ellin za ruku i nije je ispuštao. Sauron je bio poražen, i svi su preživjeli. No ipak nije još sve bilo na svome mjestu, još uvijek se nisu mogli radovati punim srcem. Jer Družina nije bila kompletna.

A dok je gledao prema jugu, prema Mordoru kojega je naizgled cijeloga obuhvatio plamen, na trenutak je očajno pomislio da se njihovi prijatelji neće moći izvući od tamo, da neće moći pobjeći iz te zemlje koja je gorjela i podrhtavala. Kako bi i mogli uspjeti? Bili su u samome srcu toga plamtećeg kaosa, a do sigurnosti su ih dijelili nebrojeni kilometri. Činilo se da za svoje veliko djelo moraju platiti vlastitim životom.

Tada se na čistinu do njih spustio jedan od Manweovih orlova koji su im maločas stigli u pomoć. Boromir ga je promotrio. Bila je to veličanstvena životinja, a ovako izbliza je izgledala još i veća. Gandalf je stao ispred njega, a ptica ga je nadvisivala za dvostruko. Ali nisu sama veličina i raspon krila koji je išao uz nju bili ono najimpresivnije – bile su to oči životinje. Duboke poput najdubljih zdenaca, sjajne kao da su ispunjene zvijezdama, i nadasve inteligentne. Osjetio je strahopoštovanje prema životinji.

"Prijatelju moj Gwaihiru, dva puta si me nosio do sada", obratio se Gandalf orlu. "Moramo poletjeti zajedno i treći put, a neka s nama pođe i tvoj brat i još netko od tvog roda tko je najhitriji! Jer moramo biti brži i od najbržeg vjetra."

"Puše sjeverac, ali bit ćemo brži od njega", odvratio mu je orao.

Čarobnjak se tada uspeo na leđa ptice i zajedno su poletjeli uvis. Svi su gledali uvis i vidjeli kako se Gwaihiru pridružuju još dva orla te zajedno odlaze put juga. Vrlo brzo su ih izgubili iz vida – orlovi su doista bili jako brzi, a nebo je bilo tamno i njihove sve manje prilike se nisu isticale na nebu. Preostali iz njihova roda su tada također otišli, odletjevši u raznim smjerovima put sjevera i zapada.

Preostalo im je čekati i nadati se da njihovi prijatelji neće stradati. Bilo je teško zamisliti što se sve događalo daleko u Mordoru i kroz što su prolazili Frodo i Sam. Izdaleka, iz unutrašnjosti te zemlje, i dalje je dopirala potmula tutnjava, a tlo je još uvijek lagano podrhtavalo. Međutim, promotrivši stanje oko sebe, Boromir je shvatio da vrijeme ipak neće provesti samo u čekanju. Orka i trolova više nije bilo oko njih – oni su svi nestali u dubokim pukotinama u tlu ili su pak pobjegli – ali preostalo je još nešto istočnjaka. Boromir je uočio da se mali dio njih još uvijek bori; ta se zadnja borba vodila na suprotnoj strani od njega, podno onoga drugoga brežuljka. I nisu se htjeli predati – usprkos svemu. Usprkos tome što je njihov vrhovni gospodar uništen. Usprkos činjenici da su u izgubljenoj poziciji. Bili su stjerani u obruč i posve opkoljeni. Ali ostatak istočnjaka – i to veći dio njih – odbacili su oružje i molili za milost.

"Imam posla." Stisak Ellinine ruke tada se pojačao i privukla je njegovu pažnju, te se okrenuo prema njoj. Bitka je bila gotova – ne računajući te posljednje istočnjake koji su se još borili – i sada je bio red na izlječiteljima. Sada je slijedila drugačija bitka – ona za živote ranjenika. Kimnuo joj je.

"Uzmite koliko god pomoćnika vam treba i zatražite od vojnika sve što vam je potrebno", odvratio joj je i ovlaš je poljubio. Dok je odlazila, on se okrenuo prema Aragornu. "I mi imamo posla." Pokazao je prema istočnjacima koji su se predali. "Hoćemo li postupiti isto kao i u slučaju Haradrima?"

Očekivano, Aragorn je kimnuo. "Pođimo", rekao je, i zajedno su pošli prema ljudima iz Rhuna koji su napeto iščekivali što će im donijeti sudbina.

-x-x-x-

Bio je ovo Eowynin najteži, najduži dan u Minas Tirithu. Naravno, nije se radilo o tome da nije imala što raditi i da joj je bilo dosadno kao onda u samome početku kada je morala prisilno mirovati. Upravo suprotno: i ovaj je dan provodila u Kućama izlječenja promatrajući liječnike i trudeći se zapamtiti što rade i što govore. Isto tako se nije radilo o tome da je čeznula biti s vojskom na pohodu – ta je želja bila stvar prošlosti.

Ali nije mogla prestati razmišljati o oblacima koji su postajali sve mračniji i plovili prema gradu niti o grmljavini koja je postajala sve žešća. Nije mogla pobjeći od osjećaja da se zbiva nešto važno, i to – sudeći po prizoru na nebu – ništa dobro. Nije imala teka i objedovala je tek nekoliko zalogaja. Nekoliko je puta izlazila iz bolnice, promatrala Sjenovito gorje i oblake, te se potom vraćala natrag. I svaki je puta bila sve nemirnija.

I tako je opet jednom izašla u kasno poslijepodne. Čim je krenula prema zidinama, ugledala je Faramira na istome mjestu gdje su zajedno stajali prije nekoliko sati. Pohitala je prema njemu, srca koje je istoga časa zakucalo brže. Ako je ovaj dan već djelovao toliko zlokobno, bit će joj bar malo lakši kada se nađe uz njega.

Nakratko ju je pogledao kada je stala pokraj njega, ali odmah je ponovno uperio pogled natrag prema istoku.

"Nešto se događa", rekao je ozbiljnim, napetim glasom, i Eowyn je tek tada obratila pažnju na sve ostalo; dok je išla prema njemu, jedino što je vidjela bio je on. Ali sada, pogledavši u daljinu, shvatila je da je bio u pravu.

Nebo na istoku je postalo malo svijetlije. Oblaci su se kidali. Obronci Sjenovitoga gorja nisu izgledali onoliko mračni kao obično. Nebo nad Pelennorskim poljima i gradom bilo je plavo. A zrake zalazećeg sunca su u tome času bljesnule nad Mindolluinom i bile su sjajnije i toplije nego ijednoga drugoga dana.

Srce joj je žestoko zalupalo u naglo probuđenoj nadi. Jesu li svi ti znakovi mogli značiti ono što je pomislila da znače? Je li Sauron – svemoćni, strašni Sauron – bio poražen? Ili je njezina nada ipak bila previše smjela, previše luda?

Pogledala je Faramira i u očima mu pročitala da i on misli isto što i ona. Na licu mu je zatreperio osmijeh i vidjela je da se ista nada probudila i u njemu. Uzeo ju je za ruku i opet su pogledali u daljinu.

I tada su primijetili točku koja je letjela prema njima iz pravca sjeveroistoka. Ispočetka maleni obris brzo je rastao i prepoznala je da se radi o orlu – osim što je ovo bio najveći kojega je ikada vidjela. Jer silueta je rasla, i rasla, i rasla... i još rasla, i naposljetku je ostavila bez riječi, razjapljenih usta. Ova je ptica imala raspon krila barem petnaest metara i tada je shvatila da ovo mora biti jedan od Manweovih orlova – jedan od izaslanika najvećega među Valarima.

Kada se našao tik iznad Minas Tiritha orao je visoko dignuo glavu i kliknuo, a potom se obratio svima u gradu riječima ljudskoga jezika – riječima koje su glasno odjeknule i pronijele se gradom.

"Zapjevajte sada, o vi ljudi kule Anorove, jer carstvo Sauronovo je skršeno zauvijek i Crna je kula srušena!"

Sauron je bio poražen! Trebalo joj je nekoliko trenutaka, ali onda je shvatila. Sauron je bio poražen! Do ušiju joj je tada doprlo radosno klicanje – ljudi koji su se zatekli na otvorenome i čuli orlovu poruku stali su slaviti i pjevati, a Eowyn je shvatila da se i sama pridružila slavljeničkim povicima. Pokraj nje, Faramir se široko osmjehivao; ponesena oduševljenjem, pružila je ruku i zagrlila ga, a on joj je uzvratio. Nije ni primijetila zvuk udarca ispuštenih štaka o tlo. Jedino je bila svjesna vijesti koje su upravo čuli, i još više, Faramirovih ruku oko sebe. Sauron je bio poražen, a Faramir ju je zagrlio. Svijet je bio lijep.

Naposljetku je popustila stisak, a potom i on. Razdvojili su se – ali sasvim malo, i nastavili se smiješiti jedno drugom. Gledala je u njegove sive nasmiješene oči, a srce joj je lupalo kao ludo. A on se onda malo prignuo, pa još malo... a njezino je srce poskočilo još jače... i sasvim nježno je spustio usne na njene. Sklopila je oči, opčarana trenutkom, a duša joj je zatreperila.

Poseban dan. Poseban trenutak. U kojem se sve promijenilo. Budućnost je opet postojala. Pomrčina se pretvorila u svjetlost. Strah se pretvorio u sreću.

Da, svijet je sada bio lijep. Najljepši.

-x-x-x-

Pregovori s istočnjacima su protekli relativno slično kao i oni s Haradrimima. Budući da su bili u divljini ovoga je puta sve bilo mnogo manje formalno, no cilj je bio postignut – bio je uspostavljen sporazum o nenapadanju i miru. Dok su se dogovarali, Boromir je povremeno bacao poglede iza sebe prateći sve što se zbiva. Na širokome ravnome dijelu između dvaju brežuljaka izlječitelji su postavili poljsku bolnicu i odmah su počeli zbrinjavati ranjenike, dok su ostali ljudi naokolo postavljali logor.

Čim su pregovori bili gotovi Aragorn se pridružio izlječiteljima, a i sam Boromir je krenuo obilaziti ranjenike kako bi se družio s njima i porazgovarao barem s onima čije ozljede nisu bile teške. No najveći dio vremena je pogledavao prema nebu u pravcu juga, zabrinut za hobite. Znao je da od Crnih dveri do Klete gore ima barem stotinu i pedeset kilometara. Tiha ali stalno prisutna tutnjava iz pravca juga, povremeno podrhtavanje tla i crvenkasti odsjaj na oblacima daleko na jugu svjedočili su da vulkan ne miruje, i bojao se da će stalne erupcije biti fatalne za hobite i prije no što orlovi stignu do tamo.

Ali Manweovi orlovi su opravdali svoju reputaciju i ispunili obećanje da će biti brzi. Prošlo je manje od dva sata otkako su im se tri velike ptice zajedno s Gandalfom izgubile iz vida kada je Boromir primijetio njihove siluete kako se vraćaju iz Mordora. Obrisi su brzo postajali sve veći i ptice su uskoro sletjele na čistinu pokraj improvizirane bolnice. Orlovi su vrlo pažljivo spustili dva mala tijela na tlo, a Boromir je istoga časa pohitao prema njima – baš kao i ostali članovi Družine.

"Živi su!" doviknuo im je Gandalf još dok se spuštao s leđa trećega orla, raspršivši tako strah koji se javio pri pogledu na nepomična tijela Froda i Sama. "Samo su izuzetno iscrpljeni." Potom se okrenuo orlovima. "Hvala. Nikada vam se neću uspjeti odužiti za ovo", rekao je ganuta glasa, i duboko im se poklonio.

Sve tri veličanstvene ptice su ga promatrale nekoliko trenutaka i kimnule mu, a njihov predvodnik Gwaihir – onaj koji je nosio Gandalfa – bio je taj koji je progovorio.

"Nije potrebna zahvala. Ovo je naš doprinos vašoj borbi za Međuzemlje. Ne bi bilo u redu da smo ostali po strani."

Gwaihir je još jednom kimnuo Gandalfu, i iako bi neupućeni promatrač mogao pomisliti da se radi o moćnome čarobnjaku s jedne i životinji s druge strane, Boromir je znao da promatra razgovor dvaju bića koja su po svemu bila ravnopravna i jednaka. Orlovi su se potom dignuli uvis i odletjeli, a on se opet okrenuo prema hobitima na tlu.

U tome su času do njih pristigli Ellin i Aragorn. Stigavši, brzo su ih stali pregledavati dok je Boromir stao najbliže što je mogao a da im pri tome ne smeta. Koliko je mogao uočiti dok su Ellin i Aragorn radili, Sam nije imao nijednu ozbiljnu povredu dok je Frodu nedostajao jedan prst na ruci. Nije to bila po život opasna ozljeda – no obojica su bili u nesvijesti i očito su doista bili potpuno izmučeni – baš kao što je rekao Gandalf. Bili su potpuno blijedi i disali su vrlo polako i plitko, gotovo kao da su na rubu smrti. Previvši površinske posjekotine i Frodovu šaku, Ellin i Aragorn su potom sjeli na tlo pokraj dvojice hobita, uzeli njihove ruke u svoje i umirili se.

I tada je još jednom imao prilike vidjeti ono čemu je prvi – i jedini put do tada – svjedočio kada je Aragorn liječio Eowyn: prijenos snage iz izlječitelja u pacijenta. Iako je već bio upoznat s time, iako su mu Ellinine riječi već otkrile taj zapanjujući svijet, i premda je već promatrao Aragorna kako to čini – cijela situacija mu ni ovoga puta nije bila ništa manje fascinantna niti je mogao reći da se naviknuo. Promatrao je opčinjeno dvoje izlječitelja – vilenjakinju i čovjeka – kako sklopljenih očiju sjede nad svojim pacijentima i drže njihove ruke, a iz njihovih je izraza lica i držanja tijela shvaćao da su potpuno nesvjesni vanjskoga svijeta. Vidio je, znao je – njihove su duše bile negdje drugdje, izvan njihovih tijela – s dušama dvojice hobita koje su liječili.

Drhtali su. Isprekidano disali. Mnogi ljudi koji se zatekli u prolazu su zastali i promatrali, shvaćajući da se zbiva nešto neobično. Neki su izgledali znatiželjno, neki čak i uplašeno, i morao je više puta dati znak da ostanu mirni i tihi. A Ellin i Aragorn su nastavljali sa svojim naporima, i bilo je nevjerojatno promatrati kako se u lica Froda i Sama pomalo vraća boja, kako im ritam disanja postaje pravilniji i kako je svaki njihov udah sve dublji. I naposljetku, najprije se probudio Frodo, a odmah potom i Sam. Ellin i Aragorn su tada i sami otvorili oči, i iako su im se čela orosila znojem i vidjelo se da su iscrpljeni, široko su se osmjehnuli.

Bilo je jasno vidljivo da su Frodo i Sam, iako sada budni, još posve ošamućeni i dezorijentirani te da ne mogu shvatiti što se događa, gdje su i tko ih to okružuje. Boromir je promatrao kako njihovi pogledi prelaze preko članova Družine i iz njih je čitao kako zapravo ne vjeruju u to što vide.

"Gandalfe!" uskliknuo je Sam, progovorivši prvi. Zurio je u čarobnjaka i trepnuo nekoliko puta. "Mislio sam da si mrtav! Doduše, mislio sam da ćemo i mi umrijeti tamo podno Klete gore. Sanjam li? Ne razumijem..."

Čarobnjak se osmjehivao od uha do uha i Boromir je pomislio kako ga još nikada nije vidio toliko razdraganog. A i sam se jednako osjećao.

"Doista sam bio mrtav, to svakako nisi sanjao. Ali bio sam i vraćen u Međuzemlje milošću Valara. A zahvaljujući pomoći Manweovih orlova, niti vas dvojica niste mrtvi. Svi smo ponovno zajedno!"

Gandalf se nije prestajao smiješiti, baš kao ni svi ostali. Merry i Pippin tada su skočili i čvrsto izgrlili drugu dvojicu hobita, a potom su to učinili i svi ostali. Zagrljaji nisu prestajali – sveopćoj sreći nije bilo kraja. Boromir ih je tada promotrio malo bolje. Frodo i Sam su bili nešto mršaviji no zadnji put kada ih je sreo, a vidjelo se i da su vrlo iscrpljeni. No i oni su se osmjehivali, a pogledi su im bili sretni i spokojni. Ipak, kada se pozornije zagledao u Froda, u njegovim je očima uočio i sjenu... što ga nije iznenadilo. Hobit je mjesecima nosio onaj strašni, podmukli predmet uz sebe, i Boromir je dobro shvaćao kroz što je Frodo prolazio. Njegova zadaća – njegov teret – nije mogla ne ostaviti traga na njemu.

"Prijatelji naši... tako sam sretan što vas vidim. Prošli smo toliko mnogo toga otkako smo se rastali", rekao je Frodo, djelujući u isti mah potreseno i radosno. "Sada ćete sve čuti, a i nas zanima saznati što se dogodilo." Zastao je i namrštio se, gledajući unaokolo. "Nije li ovo mjesto gdje su bile Crne dveri?" Potom je vratio pogled na prijatelje, zbunjen. "Gdje su nestale? Kako ste se vi našli ovdje? I kako smo se mi našli ovdje? Bili smo daleko, na obroncima Klete gore, i sve se zacrnilo..."

"Jest, to su bile Crne dveri, ali i vrata i kule i sve se srušilo zajedno sa Sauronom", odgovorio je Pippin u jednom dahu. "A kako ti znaš za njih?"

"To je bilo prvo mjesto na koje smo došli u pokušaju da uđemo u Mordor, pa mi se sada učinilo poznato", odgovorio je Frodo, još uvijek pogledom prelazeći preko okolnih obronaka. "No vidjeli smo..."

"Sve ćete čuti, a i vi ćete ispričati svoje doživljaje nama, ali ne ovdje i ne sada", prekinuo ga je Aragorn. "Previo sam ti ruku, ali sada vam treba odmor. Premjestit ćemo vas na ležajeve", usput je pokazao rukom prema poljskoj bolnici, "i odmah ćemo vam dati i pošten obrok te čajeve za jačanje. Najprije ćete se dobro naspavati, i tek tada možemo razgovarati."

Na spomen obroka obojica hobita su poskočila, a oči su im zasjale. No Aragorn im nije dopustio niti da pokušaju hodati, već je podignuo Froda u naručje dok je Boromir ponio Sama. Naravno, u ovim je uvjetima sve oko njih bila improvizacija i ležajevi su bili tek presavijeni stari pokrivači – ali i to je bilo mnogo udobnije od gologa tla. Hobiti su dobili putnoga kruha, sušenog mesa i sira, te za kraj slatke sušene kolačiće bogate medom – koliko god su mogli pojesti. Kada su bili gotovi s jelom obojica su izgledali prilično pospano.

"Htio bih vam sve ispričati..." započeo je Frodo, ali završetak rečenice se izgubio u zijevanju. Pokraj njega, Sam je već legao i vidjelo se da jedva drži oči otvorene.

"Odmorite se. Bit će vremena za razgovor", odvratila mu je Ellin. "Večeras će biti bolja prilika za to. Uostalom, i ja bih željela sve čuti, a sada nikako ne mogu ostati ovdje. Idem dalje liječiti druge ranjenike."

"Onda večeras", promrmljao je Sam i sklopio oči. Nekoliko trenutaka kasnije već je spavao.

"Večeras", ponovio je Aragorn Frodu. "Sada lezi i spavaj. Morate se dobro odmoriti."

Frodo je još jednom zijevnuo i kimnuo, te se odmah potom sklupčao na ležaju i zaspao.

Boromiru je poslijepodne prošlo u obilasku ranjenika i razgovoru s ljudima. U predvečerje su posvuda bile upaljene baklje – i u bolnici i unaokolo gdje su ljudi logorovali. Atmosfera je bila vesela i posve različita od one prethodnih dana. Magla se razišla, na nebu su zablistale zvijezde, a ljudi su bili dobro raspoloženi.

Hobiti su se probudili netom prije večere i Boromir se nasmijao kako su savršeno pogodili vrijeme obroka za buđenje. Bacili su se na jelo gotovo odmah nakon što su otvorili oči, i nakon večere su djelovali mnogo bolje nego ranije: san i obroci su učinili svoje i sada su bili orni za druženje i priče. Uskoro se okupila cijela Družina i posjedali su u krug, te započeli pričati.

Uglavnom je Sam bio taj koji je opisivao njihovo putovanje, dok je Frodo bio nešto šutljiviji. Najprije je prepričao kako su prošli Emyn Muil, te kako su nastavili prema jugu kada nisu uspjeli ući u Mordor kroz Crne dveri. Boromir je bio posljednji od Družine koji ih je vidio – onoga jutra kada su se rastali nakon noći provedene na Cair Androsu. Sam je ispričao da ih je ubrzo poslije toga rastanka sustigao Gollum, koji je očito izdaleka nadzirao sva zbivanja i samo čekao priliku da im se opet pridruži. Kako je dalje rekao, pokušali su poslušati Boromirov savjet i nekoliko su dana pokušavali naći put preko planina, ali svi vrhunci su se pokazali prestrmima i neprohodnima; stoga im nije preostalo drugo nego poći prijevojem Cirith Ungola.

I tada je cijela Družina čula o Gollumovu izdajstvu i strašnoj Shelobi, i Boromir je shvatio da je tisućljetni misterij prijevoja Cirith Ungol napokon riješen; sada je znao tko je bilo jezivo stvorenje odgovorno za smrt brojnih izvidnika. Na čas su mu misli odlutale i zapitao se bi li je trebalo potražiti i jednom zauvijek očistiti te mračne tunele ili bi to pak bilo previše rizično. No brzo je odmahnuo glavom; o tome će razmišljati kada dođe vrijeme, a sada je opet vratio pozornost na priču.

Frodovo zarobljavanje je objasnilo kako su se njegove stvari našle u posjedu Sauronovih slugu. Potom je riječ preuzeo upravo on i ispričao o Samovu junaštvu i njihovom bijegu. Čuvši to, svi su ga zasuli riječima divljenja i čestitkama i Sam je pocrvenio, te je izgledao kao da mu je čak malo neugodno od tolikih hvalospjeva. I naposljetku, opisali su svoj dugotrajni i mukotrpni put kroz Mordor koji je iscrpio njihovu snagu preko svih granica.

"Da je put bio samo mrvicu duži, sada imam osjećaj da ga ne bih mogao savladati. Mislim da ne bih mogao izdržati niti jedan jedini sat duže", rekao je Frodo. Potom je ušutio i gledao nekoliko trenutaka pred sebe, te podignuo pogled prema Gandalfu. "Znaš, imao si pravo."

Promatrali su se neko vrijeme, a onda je Gandalf polako kimnuo.

"Dakle, Bilbov postupak je ipak imao utjecaja na sva kasnija zbivanja... na sreću svih nas", promrmljao je čarobnjak. Očito je i bez riječi shvatio mnogo od Frodovih misli – što s obzirom na njegove sposobnosti i nije bilo neobično. Ali Boromir to nije mogao, a koliko je mogao vidjeti iz njihovih lica, i ostali iz Družine su djelovali zbunjeno. Uzdignuo je obrve, iščekujući nastavak.

"Moglo bi se reći da je ovo završetak jednoga našega ranijeg razgovora", objasnio je tiho Frodo, i Boromir je opet obratio pažnju na hobita. "Moram priznati da sam davno mislio da nam Gollum može donijeti samo zlo i da je šteta što ga Bilbo nije ubio kada je imao priliku za to, prilikom onoga davnoga susreta prije osamdeset godina u Moriji. Gandalf je pak smatrao da će Bilbova samilost odrediti mnoge sudbine te da će i Gollum odigrati neku važnu ulogu prije nego što se sve završi."

Frodo je zastao, a Boromir se namrštio, razmišljajući. Na temelju onoga što je znao, i sam je mislio da od Golluma ne može doći ništa dobroga. Ali ne jednom se pokazalo da je Gandalfova intuicija ispravna, a Frodove riječi i zamišljeni pogled dali su naslutiti da je Gandalf bio u pravu i da će nastavak priče biti sve samo ne očekivan. Napeto se nagnuo naprijed, gledajući Froda.

Hobit je tada podignuo glavu, i Boromir je uočio nervozu na njemu. Ali potom je odlučno stisnuo usne i nastavio.

"Kada sam došao do samoga kraja – do ruba vulkana – nisam bio spreman izvršiti svoju zadaću. Prsten je ovladao mnome i želio sam ga zadržati za sebe. Da Gollum nije skočio na mene i oteo mi ga – a to je učinio tako što je odgrizao prst na koji sam ga nataknuo kako bih postao nevidljiv", ovdje je kratko zastao i samo na čas spustio pogled na svoju zavijenu ruku, pa opet pogledao ostale, "povijest bi krenula drugim tokom."

Spustila se tišina. Svi su bili pod dojmom priče. Frodo je izgledao kao da mu je vrlo nelagodno. Pogledi su im se susreli, i dok je gledao u hobitove oči Boromir je imao osjećaj da se doimaju starima, mnogo starijima od Frodove stvarne dobi. I bile su bremenite tugom, teretom i krivnjom.

"Jedna mudra osoba mi je nedavno rekla da prošlost treba ostaviti u prošlosti, kao i da je važno oprostiti sam sebi", rekao je Boromir tiho, gledajući Froda i obraćajući se samo njemu. Znao je, doduše, da hobitu neće biti nimalo lako ostvariti to. I zato je morao istaknuti još nešto. "U cijelome Međuzemlju je vrlo malo onih koji bi uspjeli izvesti ono što ste vas dvojica napravili. Na kraju, jedino je bitno to da je Prsten uništen i da Saurona više nema. Sada počinje novo doba svijeta, a sve što se dogodilo prije ostaje iza nas i nećemo se vraćati tome", rekao je ozbiljno, nastojeći zvučati što uvjerljivije. Frodo, doduše, nije izgledao posve uvjereno, no Boromir nije bio iznenađen zbog toga. Još je bilo prerano. Jednoga dana, kada prođe dovoljno vremena, možda će biti u redu... nadam se.

Osmijesi i kimanje kao znak slaganja s Boromirovim riječima došli su i od svih ostalih, i poslije muka koji je zavladao nakon Frodova priznanja ozračje je opet postalo vedrije.

"Ma nitko nije ravan Frodu", rekao je Sam, a na njegovu se licu vidjela velika ljubav prema prijatelju. "Govorio sam mu ja cijelo vrijeme da će se jednoga dana pjevati pjesme o Frodu i kako je uništio Prsten, a on mi nije vjerovao. Zapravo, još uvijek ne vjeruje."

Pogled koji je Frodo uzvratio Samu bio je ispunjen jednako snažnom ljubavlju.

"Zaboravio si spomenuti jednog vrlo važnog lika u toj priči", odvratio je Frodo, a oči su mu zasjale. "Taj lik je Sam. Frodo ne bi dospio daleko bez njega."

"Oh." Sam se opet malo zbunio i zarumenio. "Nemoj se sada šaliti. Ja sam bio ozbiljan."

"I ja sam, dragi prijatelju. I ja sam", rekao je blago Frodo, gledajući Sama u oči. I Boromir je jasno vidio kako se Samov pogled mijenja u shvaćanju i kako je duboko dirnut Frodovim riječima.

"Za Froda i Sama!" uskliknuo je Gimli te podignuo ruku. Nije u njoj imao kalež, nije bilo vina, nisu imali čime nazdraviti – ali to nije ni bilo bitno i nije umanjivalo radost trenutka. Patuljak je zapljeskao, a onda su to razdragano učinili i svi ostali.

"Za Froda i Sama!" veselo je povikao i ostatak Družine. Pippin i Merry, koji su im sjedili najbliže, ponovno su ih izgrlili.

"A kako je zapravo Prsten uništen, ako to nisi učinio ti?" upitao je Pippin kada je klicanje utihnulo. "To još nismo čuli."

"Oh da, to. Osvojivši svoje blago, Gollum se stao veseliti i skakati, a budući da je stajao preblizu ruba otvora vulkana, okliznuo se i pao u njega zajedno s Prstenom. I tako su obojica nestali u vrelim dubinama vulkana", odgovorio je Frodo. "I eto, to je kraj priče o Prstenu."

"I Sauronov kraj također", kimnuo je Gandalf. "Dakle, od svih velikih junaka među ljudima i vilenjacima, Saurona su dokrajčila dva hobita, a Kralja vješca – najmoćnijeg nazgula – jedna žena i jedan hobit. Rekao bih da neće samo Frodo i Sam dospjeti u pjesme, već cijeli vaš narod."

"Kralj vještac? Žena? Hobit? Što? Tko...?" upitao je nato Frodo, razrogačivši oči i prešavši pogledom preko svih, da bi se zaustavio na Merryju i Pippinu.

"Da, sada smo mi na redu da slušamo priče, i mi želimo čuti sve o vašim avanturama", dodao je Sam. "Naročito ovo o nazgulu. Ali i sve ostalo. Kako to da ste se našli ovdje kod Crnih dveri? Što se sve dogodilo otkako smo se rastali? Jeste li bili u mnogo bitaka? Je li bilo jako opasno...?"

Pitanja su se nastavila, kao i pričanje priča.

-x-x-x-

End note:
Aragornov govor pred Crnim dverima, kao i dio dijaloga Froda i Sama pred kraj, preuzeti su iz filma (predobri su i morala sam ih upotrijebiti). Orlove riječi nad Minas Tirithom su citat iz knjige.