Božić, Nova godina, još uvijek je vrijeme darivanja... :) Kako bi bilo da ja nastavim darivanje i dam vam završna dva poglavlja? :)

-x-x-x-

Kada je osvanuo sljedeći dan, Boromir je shvatio koliko se sve izmijenilo. Nebo je bilo kristalno čisto i sjajno plavo, sunce zlatnožuto, a njegove zrake tople. Više nije bilo oblaka nad njima, a čak je i nebo nad Mordorom polako postajalo sve svijetlije. Obronci Sjenovitoga gorja i dalje su, naravno, bili goli i sivi, ali više nisu izgledali onako mračno kao ranije.

Dok su izlječitelji nastavljali svoj posao – i da, zbog dobrobiti ranjenika morao je priznati da je itekako sretan što je i Ellin među njima – on je polako počeo razmišljati i o organizaciji drugih stvari. Zaliha im je preostalo za desetak dana, pa je zaključio da bi za otprilike dva dana mogli krenuti natrag. Nadao se da je to dovoljno vremena da se teži ranjenici bar malo oporave i budu sposobni za put; oni će biti transportirani na kolima, dok će oni s lakšim povredama moći sami jahati. Na Cair Androsu i Cormallenskom polju bi se mogli odmoriti jedan do dva dana, a zatim krenuti dalje prema Minas Tirithu.

A tada će napokon uslijediti i krunidba, pomislio je sa smiješkom.

Razgovarao je s Aragornom i Eomerom i zajednički su odlučili da će poginule – kojih srećom nije bilo mnogo jer je bitka bila okončana brzo – ukopati tu pred Crnim dverima. Naime, povratak će trajati predugo i tijela poginulih nažalost neće biti moguće prebaciti natrag u njihove domovine – što je pogotovo vrijedilo za Rohance. Boromir je obećao – baš kao što je isto bio odlučio i za veliku zajedničku grobnicu pokraj Minas Tiritha – da će jednoga dana i ovdje biti podignut veliki nadgrobni spomenik za sve poginule. I to što je prije moguće.

Znao je da će još morati očistiti istočne dijelove Gondora od zaostalih bandi orka, ali sada kada Saurona više nije bilo doista ih je očekivala svijetla budućnost. Opet se nasmiješio.

-x-x-x-

Bio je to dan u kojem su se smiješili mnogi, a i Meriel ja bila jedna od njih. Jučer im je stigla vijest da je Sauron poražen i od tada je sve izgledalo sjajno. U gradu se pjevalo, slavilo i plesalo do dugo u noć.

Još je dolazila raditi u Kuće izlječenja, ali sada je ipak bilo nešto manje posla jer se dio ljudi ipak oporavio i pomalo su bivali otpušteni. Napokon je i Eradan dočekao taj trenutak: toga jutra mu je izlječitelj rekao da može poći kući. Naravno, još će neko vrijeme morati mirovati i ne raditi nikakav fizički posao, ali ozljeda je napokon zacijeljela i nije više morao biti u bolnici. Budući da je sada ionako imala više slobodnoga vremena, Meriel mu je namjeravala pomoći s kuhanjem i kućnim poslovima do povratka njegove majke u Minas Tirith, a ujedno se radovala što će njih dvoje napokon imati i više vremena za sebe.

Nešto slobodnog vremena je namjeravala utrošiti i na ideju koja joj je pala na um još prije nekoliko dana, a koju je sada najzad mogla početi provoditi u djelo. Otprativši Eradana do njegova doma, rekla mu je da će se za neko vrijeme vratiti do njega, ali da prvo mora nešto obaviti. Tada se zaputila prema sjedištu ceha gradskih krojača, kojemu je i sama pripadala otkako je odnedavno završila školovanje. Bila je to jedna poveća zgrada u četvrtome krugu grada na čijem su prizemlju bile prostorije za obuku naučnika i trgovina za kupce, dok je na prvome katu bilo veliko skladište. Ušla je u zgradu i ogledala se oko sebe. Sve je bilo tiho i pusto; većina onih koji su radili ovdje bile su žene, a one su sve bile evakuirane iz grada.

Meriel se polako uspela na kat. Naumila je uzeti nekoliko metara tkanine, ali znala je da u periodu koji je pred njima – u kojem će prioritet biti obnova – to malo svile neće nikome nedostajati. Nije mislila da će oštetiti ceh svojim postupkom, a ionako je namjeravala voditeljici reći što je učinila jednom kada se ova vrati u grad. Uostalom, smatrajmo to poklonom ceha dvjema gošćama grada, osmjehnula se u sebi. Od kojih jedna ni neće biti samo gošća, već će se nastaniti ovdje. I učinila je itekako mnogo za ljude toga grada i cijeloga Gondora radeći u bolnici. A druga... druga je svojim junačkim djelom dala veliki doprinos tijeku cijele bitke na Pelennorskim poljima. Obje itekako zaslužuju ovaj mali poklon.

Obilazila je police, ormare i škrinje dok nije našla savršene nijanse, a onda je odrezala onoliko koliko će joj biti potrebno – i niti pedlja više od toga. Promatrajući tkaninu, trake i konce što su joj ležali u rukama, nasmiješila se. Jedna kombinacija bit će plava i srebrna. Druga će biti zelena i zlatna. Misli su joj se razigrale; slike koje je već zamišljala prethodnih dana sada su oživjele u njenoj glavi. Opet se nasmiješila, unaprijed se radujući iznenađenju koje će prirediti za svoje prijateljice.

-x-x-x-

Trećega dana nakon bitke pred Crnim dverima velika je povorka krenula natrag. Tempo je bio sasvim lagan kako bi teži ranjenici što lakše podnijeli put. Jašući pokraj kola s ranjenicima Ellin ih je stalno nadzirala, baš kao i ostali izlječitelji. Nažalost, nisu uspjeli spasiti ljude koji su imali najteže povrede; no većini je stanje pomalo krenulo na bolje i moglo se očekivati da će se uskoro oporaviti.

Kada su dva dana kasnije zašli u Ithilien, imala je dojam da su tim predjelom prošli prije nekoliko tjedana a ne prije nekoliko dana – toliko joj se velika učinila promjena. Bio je kraj ožujka, ali proljeće kao da je odlučilo požuriti – kao da je i sama priroda svojim buđenjem slavila njihovu veliku pobjedu. Sve se zazelenjeno, a na tlu je raslo i mnogo šarenoga cvijeća. Koliko god da je područje oko Crnih dveri bilo pusto i sumorno, toliko je sada njihova okolina bila šarena i živa.

Henneth Annun sada više nije bio u rukama orka, te je Ellin ovoga puta napokon dobila priliku za razgledavanje. Spilje su je oduševile svojom ljepotom. Podzemna rijeka koja je nalazila put kroz stijene je tijekom tisuća i tisuća godina učinila svoje, i spilje su bile ukrašene brojnim stalagmitima i stalaktitima – tankim i debelim, malenima i onima ogromnima koji su rasli tisućama godina, ponegdje se spajajući i tvoreći veličanstvene stalagmate. Razne vrste minerala davale su im različite boje, a vlaga na njihovoj površini davala im je efekt svjetlucanja kada bi im baklje bile prinesene bliže. Što su išli dublje u planinu spilje su joj se činile sve bogatije sigama i pomislila je da se čak niti Thranduilov dvor ne može mjeriti s ovime.

Put se nastavljao, a ona je bila svakoga dana sve sretnija i nasmješenija. Sve ono što je priželjkivala i o čemu je sanjala sada joj je bilo nadohvat ruke. Čekala ju je budućnost s Boromirom i na njihovome horizontu više nije bilo crnih oblaka koji bi je pokvarili. A tada je u njoj polako počela sazrijevati i odluka o izboru. Dug ali prazan besmrtni život nije bilo ono što je željela; nije htjela živjeti bez Boromira, u tuzi i samoći. Našla je svoju sreću i svoju ljubav, i namjeravala je odabrati smrtni život.

-x-x-x-

Iz dana u dan grad je bio sve ljepši. Baš kao i njezina prijateljica u Ithilienu stotinama kilometara sjevernije, i Eowyn je promatrala buđenje proljeća: parkovi i vrtovi u Minas Tirithu bivali su sve zeleniji i puniji cvijeća. A svakoga jutra kada bi pogledala prema istoku otkrivala je da je vidik sve ljepši: nekoć gusti i ogromni crni oblaci sada su malo pomalo nestajali i rasplinjavali se, a mordorsko nebo je iz sivoga prelazilo u plavo. Prizor koji je ranije bio prijeteći i zastrašujući – crne planine i još crniji oblaci – sada se pretvaralo u običan planinski lanac ni po čemu različit od ostalih. Gledajući kako se sve zeleni, bilo joj je lako povjerovati da će život uskoro vratiti i na obronke Sjenovitoga gorja te da će i ono uskoro biti prekriveno šumom.

Ako ju je u prvih nekoliko dana nakon ranjavanja mučila dosada zbog prisilnog mirovanja, sada se nimalo nije mogla potužiti na nedostatak posla. I dalje je dio dana provodila u učenju u Kućama izlječenja, a ostatak vremena je pomagala Faramiru oko organizacije poslova u gradu. Osim jednoga savjetnika koji je bio u poodmakloj dobi te je stoga ostao u Minas Tirithu, svi ostali knezovi i savjetnici bili su s vojskom te je Eowyn priskočila u pomoć Faramiru koliko god je mogla. Baš smo smiješan par, mislila je smijući se u sebi. On na štakama, a ja sa imobiliziranom rukom. Zapravo je i njoj i njemu i dalje bila potrebna pomoć drugih jer nisu mogli sami obavljati neke uobičajene svakodnevne poslove. No ipak, iako ponešto hendikepirani, sve svoje snage su usmjerili na upravljanje gradom kako bi se život pomalo počeo normalizirati. A iako je bilo mnogo posla, obavljala ga je puna poleta; laskalo joj je što ju je pitao za mišljenje i što ju je uključio u planiranje.

Prema selima i gradićima u koje su prije opsade bili evakuirani žene, djeca i stariji sada su bile poslane poruke da se svi mogu vratiti u grad. Ljudi koji su bili pristigli u grad kako bi ga branili od eventualnoga novog napada orka sada više nisu bili potrebni – barem ne zbog toga prvotnog zadatka zbog kojega su bili pozvani. Ali Faramir ih je zamolio da ostanu još barem dva ili tri tjedna, ovisno koliko je tko mogao ostati; nikoga nije prisiljavao. Naime, bilo je to gotovo dvije tisuće muškaraca u punoj snazi, i želio je iskoristiti doprinos koji su mogli dati: za obnovu srušenih kuća prvoga kruga. Znajući da je rat gotov te da su i njihovi vlastiti domovi sigurni, svi ti ljudi nisu morali žuriti natrag svojim kućama već su ostali u Minas Tirithu; a budući da ih je bilo mnogo, poslovi obnove su krenuli sjajnim tempom.

Gradske zalihe, brižljivo pripremane mjesecima unaprijed, do sada su ipak bile ponešto stanjene jer je mnogo bilo potrošeno na vojsku, a sada je bilo potrebno hraniti i ljude koji su ostali pomoći pri obnovi. Međutim, koliko se moglo procijeniti, imali su dovoljno svega što im je bilo potrebno za još najmanje nekoliko tjedana, a uskoro će se vratiti svi ljudi u grad i započet će poljoprivredni poslovi. Bilo je jasno da im ispočetka neće biti lako: ljudi je bilo manje jer su mnogi stradali u proteklim mjesecima, a Pelennorska polja su bila djelomično uništena.

Znala je da je isto čeka i u njezinoj domovini. I njezina je zemlja bila djelomično poharana i također je izgubila dio ljudi. Godina što je bila pred njima neće biti lagana – najblaže rečeno. Ipak, vjerovala je da će uspjeti, pogotovo stoga što bi saznanje da je napokon postignut trajni mir moglo dati novu snagu ljudima.

Svakoga se dana molila da joj je brat dobro. Nije bilo načina da sazna je li živ, i ta neizvjesnost je bila jedina stvar koja joj je kvarila ovaj inače lijepi period. Odbrojavala je dane, stalno proračunavajući koliko bi vojsci moglo trebati vremena do povratka. No znala je da je još prerano. I dalje je morala čekati.

Kao suprotnost toj sjeni, ono najljepše u ovim danima bila je Faramirova prisutnost. Nakon što bi ispunili sve svoje dnevne zadaće, poslije večere bi ostali sami i zaplovili u svoj svijet. Njegov zagrljaj i njegovi poljupci pružili su joj najljepše trenutke koje je ikada doživjela i još nikada nije bila toliko sretna.

Toliko sretna da čak i nije mnogo čeznula za povratkom u Rohan...

-x-x-x-

Vojska je nakon nekoliko dana putovanja stigla do Cair Androsa. Sunce je upravo zašlo kada su pristigli do tamo, no još nije pao mrak i Boromir je već izdaleka vidio da su oštećene zidine popravljene, a još je zadovoljniji bio kada je po dolasku u utvrdu čuo izvještaj da je šuma Druadan očišćena od orka. Tako se pokazalo da su ljudi koji su napustili pohod na Crne dveri izvršili sve svoje ostale zadaće, i sada su i oni bili u utvrdi zajedno s ljudima koji su od ranije ostali u njoj.

Kao i prvi put kada su putovali prema sjeveru, dio ljudi se ulogorio u utvrdi – koliko je bilo mjesta u spavaonicama – a većina ostalih oko utvrde i na Cormallenskome polju. Ranjenici su bili smješteni u bolnicu u tvrđavi i sada su se mogli dobro odmoriti nakon putovanja. Upravo zbog njih je zajedno s Aragornom odlučio da ostanu na Cair Androsu dva ili tri dana pa da tek onda nastave povratak u Minas Tirith; imali su upravo još toliko zaliha koliko im je trebalo i nije bilo potrebe krenuti već sutradan. Prema gradu je ipak namjeravao odmah sutra u zoru poslati glasnika, znajući da i Faramir i Eowyn sasvim sigurno žele što prije saznati novosti.

Poslije večere je pošao s Ellin u laganu šetnju tvrđavom, otokom i Cormallenskim poljem, a na kraju su se vratili i sjeli na klupicu pokraj glavne zgrade utvrde – onu istu na kojoj je prije mjesec dana sjedio s Frodom. Ali osim klupice, sve ostalo je sada bilo drukčije. Više nije bilo Prstena i njegova podmukloga glasa, i nije više bilo one strašne prijetnje cijelome njihovom svijetu. Bila je topla i ugodna proljetna večer, i bio je sa ženom koju je volio i s kojom će se uskoro vjenčati.

Sada je sve savršeno. Gotovo nije mogao povjerovati svojoj sreći.

Zagrlio ju je, a ona je položila glavu na njegovo rame. Do njih su dopirali prigušeni veseli glasovi, a obrisi zgrada su se ocrtavali u svjetlosti baklji postavljenih unaokolo.

"Znaš, razmišljala sam", započela je Ellin tiho, prekinuvši tišinu. "Iz povijesti zacijelo znaš da je moj djed Earendil bio poluvilenjak – dijete smrtnoga čovjeka i vilenjakinje. Njegova su djeca kasnije dobila izbor, odnosno mogli su odlučiti kojem od ta dva roda žele pripadati. Naravno, svi znaju da je Elros odabrao smrtni život, i svi su njegovi potomci ljudi. Aragorn je jedan od njih. A moj ujak i moja majka odabrali su put vilenjaka." Zastala je, a Boromir je samo lagano kimnuo, ponešto zbunjen. Nije shvaćao zašto je sada govorila o tome. Uskoro je opet nastavila. "Ali tu nije kraj. Ista mogućnost izbora pružena je i Elrondovoj i Nernelinoj djeci, odnosno svim mojim rođacima i meni." Tu je ponovno zastala, te se uspravila i samo malčice odmaknula od njega. Pogledala ga je u oči, i u svjetlosti uljanice sa suprotne zgrade vidio je da joj je izraz spokojan, a na licu joj je zatitrao osmijeh. "Sada sam našla sve za čime sam čeznula. Našla sam ljubav, i želim podijeliti svoj život s tobom. I biram smrtni život."

Tada je ušutjela, a on je samo zurio u nju. I zurio. I nije bio sposoban progovoriti, toliko je bio šokiran.

Savršena večer je upravo prestala biti savršena. Sve se rušilo.

"Boromire...?" oglasila se Ellin nesigurno nakon nekog vremena; nije imao pojma koliko je tišina potrajala, nije mogao razmišljati ni doći k sebi. A ona je očito primijetila da nešto nije u redu.

"Ellin..." započeo je, ali je odmah i stao. Nije uspijevao naći riječi. "Što to govoriš?"

Bilo mu je sasvim jasno što je govorila; zapravo je samo tražio način da još dobije na vremenu da uobliči svoj odgovor.

"Pa rekla sam ti", odvratila je ponešto zbunjeno, kao da ne razumije što mu nije bilo jasno u njenim riječima. "Odričem se besmrtnosti i biram smrtni život."

Ako je i postojala ikakva nada da ju je pogrešno čuo ili protumačio njezinu zadnju rečenicu, sada je bila raspršena. A to je značilo da s njegove strane postoji samo jedan mogući odgovor.

"Ne", rekao je čvrsto. "To ne dolazi u obzir."

Gledala ga je bez riječi, raširenih očiju, i u njima je vidio da ne shvaća zašto joj je to rekao. Kao što ni on nije mogao shvatiti što ju je nagnalo na tu odluku.

"Kako to misliš da to ne dolazi u obzir? Pa to je moj život i moja odluka. Kao što sam ti rekla, imam tu sreću da mi je omogućeno birati", ponovila je Ellin. "A sada sam shvatila što želim."

Sreću? Možda je ona to doista i vidjela tako, ali on nije.

"Ellin..." Sklopio je oči i duboko udahnuo, tražeći najbolji način da se izrazi. Potom ih je otvorio i pogledao je. I vidio da ona još uvijek ne razumije. "Ne želim da se zbog mene odričeš bilo čega – čak ni najmanje sitnice, a kamoli svoje besmrtnosti. Čekaju te još mnoge godine, mnoga stoljeća, i ne želim da ih izgubiš zbog mene."

Nastavila ga je gledati s nerazumijevanjem, i znao je da mora biti potpuno jasan – ma koliko teško bilo.

"Ne želim da umreš zbog mene. Radije neću biti s tobom, nego da zbog mene izgubiš cijeli dugi život koji možeš imati."

Trgnula se i vidio je da su je njegove riječi pogodile – kao i jako iznenadile. Bilo mu je posve jasno da i dalje nije shvaćala.

"Kakav život? Dug život bez tebe, u tuzi i samoći? To nije život." Glas joj je zadrhtao. "Ne tjeraj me na tako nešto... ne tjeraj me od sebe."

"Ti tjeraš mene – svojim izborom!"

"Ali kako? Ne razumijem! Kako ti moj izbor može biti toliki problem? Pa to uopće ne utječe na tebe!"

O, kako se samo varaš, ljubavi...

"Ellin, tvoj izbor – ako ćeš ostati pri toj odluci – uništava i mene i našu budućnost", rekao je tiho. Srce mu je počelo tonuti.

Zatresla je glavom.

"Ne, ne uništava!" kriknula je, pa stala i stisnula usne. Kada je ponovno progovorila, glas joj je bio jedva čujan. "Ako mi želiš na ovaj način poručiti da me ne ipak voliš, ako ne želiš budućnost sa mnom... reci mi, i otići ću. Ali ako me voliš... ne tjeraj me od sebe."

Glas joj se ugasio i suze su joj navrle na oči. To je bilo više no što je mogao podnijeti. Isto tako, nije se mogao prisiliti da joj kaže da je ne voli. Ustao je, i uz bol veću nego što mu je ikada zadao mač ijednoga neprijatelja, zaputio se u tamne prolaze utvrde.

Nije razmišljao kuda hoda ni kamo ide, samo je hodao. Ali nije bilo bijega. Nije mogao pobjeći od onoga.

Zašto nije mogao jednostavno ići linijom manjeg otpora i prihvatiti tu njenu odluku? Shvatio je da je od srca i iskrena, da joj je to važno i da zaista to misli. Možda bi netko drugi na njegovome mjestu to učinio. Ali on nije mogao. Možda ju je previše volio, možda zato nije mogao ni pomisliti da učini nešto što bi joj naškodilo... nije mogao zamisliti goru stvar od ove za učiniti bilo kome. Kako nije razumjela što mu radi? Kako je mogla tako jednostavno, kao da se to samo po sebi podrazumijeva, donijeti takvu odluku?

Bio je bijesan. U tome trenutku ju je volio više nego ikad, i bjesnio na nju više nego što je mislio da će ikad moći. Bio je sasvim sluđen. A najviše ga je izluđivalo njezino iznenađenje zbog njegove reakcije. Zar je trebao reći: "Divno, baš mi je drago, to je pravi dokaz ljubavi..."? Kako nije shvaćala? Kako da joj objasni da on to ne može prihvatiti? Mislio je da ga je upoznala za ovo vrijeme, ali očito se prevario.

Naposljetku je stao i pogledao oko sebe, i shvatio da je izašao iz utvrde. Noge su ga odnijele same, prošavši kroz otvorena vrata utvrde, i sada se našao na otvorenome dijelu otoka nadomak logora ispunjenog šatorima i ležajevima. Mogao je nastaviti hodati – bilo kamo, samo što dalje, samo da pobjegne – ali nije mogao pobjeći od onoga što mu je bilo u glavi. I zato je stao i polako se okrenuo, pa se počeo vraćati istim putem. Polako.

Nije vjerovao da se ovo događa. Sada kada je Sauron bio poražen mislio je da ništa više ne može poći po zlu. Kada ju je prvi put držao u naručju pitao se s nevjericom je li to stvarno i hoće li potrajati – činilo mu se nemoguće da je dobio nešto toliko vrijedno. Ali nastavilo se i dalje; potom je prihvatila njegovu prosidbu, a na kraju su preživjeli i ono što su mislili da će biti kraj svijeta... a sada mu se svijet raspao pod nogama.

Trebao je ostati tamo, smiriti se i objasniti joj kako se točno osjeća, ali jednostavno nije mogao podnijeti njenu tugu, morao je pobjeći. I takva sitnica kao što su njezine suze boljela ga je više nego što je mogao zamisliti... i kako je onda mogla očekivati da će on prihvatiti nešto što će joj na kraju donijeti smrt? Jer to je bilo to, na kraju, kada se maknu sva uljepšavanja: ona će umrijeti zbog njega. A to nije mogao dopustiti. Tako nešto ne bi dopustio nikome, a kamoli ženi koju je volio više od ičega.

U usporedbi s njezinim, njegov život je bio samo trenutak. I bez obzira čime sve bio ispunjen taj trenutak, on će joj proći onom brzinom kojom njemu prođe jedna godina... možda i brže. Zašto nije mogla jednostavno nastaviti biti vilenjak, zadržati ga u uspomenama i nastaviti dalje? Zašto je morala prestati živjeti zbog njega? To je bilo nepodnošljivo; sama pomisao na to ga je užasavala.

Trebao joj je postaviti jedno pitanje, da ga se sjetio na vrijeme. Da je situacija obrnuta i da su im uloge zamijenjene, da njoj ostane godinu dana života i da se on zbog toga odluči odreći ostatka svoga i umrijeti kada ona umre – što bi mu rekla? Bi li se pomirila s time normalno kao što sada očekuje od njega? Bi li prihvatila njegove argumente o tome da ne želi živjeti život bez nje? Ili bi sve to odbila sa zgražanjem – onako kako je on to učinio?

Previše ju je volio da je ubije – da joj život skrati i za samo jedan dan, a kamoli da zbog njega izgubi tisuće godina koje su je čekale. Previše ju je volio da bi bio s njom.

Nije mogao zamisliti da više nikada neće vidjeti to lice koje mu je bilo sve, taj osmijeh koji mu se zauvijek urezao u srce. Ali morao je. Mogao je birati: život s njom i njezina smrt. Život bez nje i njezin život.

I znao je koji je jedini ispravan izbor. Ako bude potrebno, svakoga dana svih preostalih godina svoga života nastavit će je voljeti znajući da joj je ovom odlukom dao život. Nije bilo važno što će biti s njegovim životom, kako će uspjeti živjeti bez nje... pomisao da će ona nastaviti živjeti bila je vrijedna toga. Ona će mu biti dovoljna.

Nije shvaćao zašto je uopće potrebno s njezine strane donositi bilo kakve odluke. Uopće nije razmislila o svemu tome, i nije se ni potrudila upitati se kako bi izgledao njihov život da je on prihvatio njenu odluku. Za nju nije znao, nije trenutno bio sposoban to zamisliti, ali za sebe je znao sigurno. Budio bi se svako jutro s mišlju da je to još jedan dan manje za nju; odbrojavao bi vlastite dane i proračunavao koliko su njoj dugi; tražio bi na njoj naznake toga da je požalila zbog svoga izbora; strepio bi od vlastite smrti – ne zbog sebe već zbog nje. Osjećao bi se kao blizanac zauvijek spojen s onim drugim, koji zna da će njegova smrt prekinuti život onoga drugoga. I uskoro bi sve bilo zasjenjeno njegovim sve većim strahom i gorčinom. S vremenom ne bi postajalo lakše – upravo suprotno, bilo bi sve gore. Poznavao je sebe: svaki sretni trenutak bio bi zatamnjen tom sjenom.

Ona nikako nije mogla znati što će im život donijeti, i čak i ova ljubav koja im je sada izgledala neuništivo mogla se promijeniti. Moglo se dogoditi tisuće stvari u budućim godinama, i njezin izbor sada je bio potpuno nerazuman. Ovo mu je izgledalo kao trenutni poriv – kao nešto zbog čega će možda poslije požaliti, jer zaista nije bilo načina da zna sve unaprijed.

Ona ga nije još poznavala dovoljno, zato nije shvaćala njegovu reakciju. Nije mogla razumjeti da je u stanju odbaciti ovu ljubav. Ali mogao je – ako bude morao.

A sada je morao učiniti najtežu stvar u životu. Smiriti se, vratiti se k njoj i sve joj objasniti. I pokušati preživjeti ono što će vidjeti u njezinim očima. Da je odlazio tamo samo zbog objašnjenja, možda se ne bi uspio prisiliti na to. Ali usprkos svemu, vraćao se zbog nade. Bila je slabašna, ali ipak je još tinjala.

-x-x-x-

Suze su joj nezaustavljivo potekle. Boromir je otišao, i Ellin je ostala sama. Sama kao što se nikada do sada nije osjećala.

Razmišljala je o proteklim mjesecima, koji su joj bili i najteži i najljepši u životu. Iznenada se sjetila samoga početka – dana kada je stajala na balkonu Elrondove kuće, a u dvorište je ujahao nepoznat čovjek. Slika je i sada bila potpuno živa u njenome umu: bio je ogrnut crnim plaštem koji je pridržavala srebrna kopča, s pojasa mu je visio bijeli rog ukrašen zlatom, a štit s izrezbarenim gondorskim stablom bio je pričvršćen za sedlo. Sjećala se svakoga detalja.

Tada je bio samo stranac – namjesnik Gondora koji je došao zbog problema koji su se nadvili nad Međuzemljem. Sada joj je taj čovjek bio sve... sada se činilo da će ga izgubiti. Nakon svega što su prošli, nakon svih pogibelji, zar će joj on jednostavno okrenuti leđa i otići? I to zbog čega? Zbog njezine odluke o izboru smrtnoga života?

Jednom je voljela i izgubila svoju ljubav, i trebalo joj je dugo da preboli. Bilo joj je 85 godina; treptaj oka po vilenjačkim mjerilima, ali s druge strane, proživjela je više no što će živjeti većina ljudi. Sudjelovala je u borbama protiv orka i povremeno putovala s Aragornom, a kada nije bila na putu boravila je u Rivendellu. Ipak, kada je uspoređivala život koji je vodio njezin narod s danima koje je provodila s Dúnedainima, činilo joj se kao da je kod kuće guši neka tuga. Većina vilenjaka je živjela u prošlosti, u slavnim ali zauvijek izgubljenim danima, pritisnuti bremenom žalosti koje je s godinama samo postajalo sve veće. Ljudima je svaki trenutak bio dragocjen – željeli su postići toliko mnogo u svojim životima. Kada je odlazila na putovanja s Dunedainima osjećala se slobodna, živjela punijim životom i iskorištavala svaki dan kao da je posljednji.

Boromir je bio sve ono što je samo poželjeti mogla. Cijenila je njegovu požrtvovnost, odvažnost, osjećaj časti i ostale osobine. S njime je svaki dan bio bogatiji i ispunjeniji nekih čitavih mjeseci u prošlosti. Život joj je sada bio ispunjen, našla je sreću i smisao, i probudila se iz sna u kojem je živjela prije. Zar je bilo tako neobično što je poželjela i odabrala jedan takav sadržajan i pun život? Čemu se mogla nadati poslije? Opet tihom sanjarenju, laganom venuću dan po dan, življenju u izgubljenoj prošlosti koja se nikad neće vratiti? Nisu li mudri rekli da će na kraju čak i Valari pozavidjeti ljudima na daru koji im je dao Iluvatar?

I što ako bi i otišla u Valinor? Bi li bila sretna ili ne? Bi li zauvijek ostala sama, ili bi za stotinu ili tisuću godina upoznala nekoga? Bi li ih s tugom uspoređivala? S očajničkom ali možda neostvarivom željom da joj život bude sretan kao u prošlosti? Nije nikako mogla znati što je čeka.

I upravo kada je našla sve što je ikada željela, upravo u trenutku kada je mogla odabrati svoj život i svoju sreću, sve se srušilo. Zato jer Boromir nije mogao ili nije želio shvatiti da njoj besmrtnost ništa ne znači.

Otišao je.

Više nije plakala; činilo joj se da joj se duša zaledila – kao da više nije ostalo ničega u njoj i da se pretvorila u praznu ljusku. Otišao je.

Što joj je zadnje rekao? Nije se mogla odmah sjetiti. Sklopila je oči i prizvala posljednjih nekoliko trenutaka njihova razgovora. Rekla mu je da će i sama otići ako je ne voli, ali molila ga je da je ne odbacuje i ne tjera ako osjeća išta za nju. I nije joj rekao da je ne voli! Nije ništa rekao! Poput utopljenika koji se hvata za posljednju slamku, Ellin se sjetila da joj ipak nije rekao da je ne voli. Dok ju je obuzimala posljednja očajnička nada, oči su joj se ponovno ovlažile.

Uto je začula šuškanje u mraku, i iza ugla se pojavio lik kojeg je toliko željela vidjeti... a opet se i toliko plašila što će joj reći.

-x-x-x-

Pronašao je Ellin na klupici, na istome mjestu gdje ju je ostavio. Šutke je sjeo pokraj nje, ne dotičući je, trudeći se da je i ne gleda. Trebalo mu je skoro minutu da uspije početi govoriti.

"Volim te. Ne želim živjeti bez tebe. I ne tjeram te od sebe, želim da ostaneš", rekao je Boromir mirno i čudio se sam sebi kako je uspio zvučati tako. "Do danas smo imali sve, barem sam ja tako mislio. Imali smo sreću i ljubav. I onda je došao tvoj izbor. Za tebe, situacija se ne mijenja." Podigao je ruku i zaustavio je kada je htjela nešto reći; još je bio daleko od završetka. "Ali meni si uništila sve. Jer ako želiš odabrati smrtnost, budućnost za mene ima samo jednu varijantu: život s tobom u neprestanom kajanju koje će me uništiti. Stoga ću radije živjeti bez tebe, makar i u najvećoj boli, ali sa saznanjem da time više dobivam – dobivam cijeli tvoj život. Ali ljubavi... jedna stvar mi nije jasna. Upoznao sam te dovoljno da znam da nisi sebična osoba i zato mi je čudan ovaj postupak koji podsjeća na razmaženo sebično dijete koje misli samo na to da njemu bude dobro i da bude sretno, ne osvrćući se pri tome na to što time radi drugima."

Tada je napokon našao snage da je dodirne. Polako joj je rukom prešao preko obraza i obrisao joj suze.

"Željela si znati kako mi tvoj izbor može predstavljati toliki problem", nastavio je. "Sada ću ti objasniti, i nadam se da ćeš razumjeti", rekao je blago i tada joj je polako, riječ po riječ, obrazložio apsolutno sve ono o čemu je razmišljao dok je maločas hodao kroz noć. A naposljetku joj je postavio ono najvažnije pitanje – što bi ona učinila da su uloge obrnute.

"Volim te. Želim da budemo zajedno", rekao je na samome kraju, ponovivši riječi koje je rekao na početku. "I zbog svega što sam ti rekao, molim te... nemoj se odreći svoje besmrtnosti."

Ostala je nepomična, samo je šutjela, i znao je da razmišlja. Sada mu je ostalo samo čekati. Čekati, i strepiti.

-x-x-x-

Boromir je sjeo pokraj nje, ali nije je ni dodirnuo. Nije učinio ništa što bi odagnalo njezine strahove. Šutio je, i Ellin je u tome času ponovno obuzeo strah.

Naposljetku je progovorio. Već prve rečenice su joj donijele veliko olakšanje. Volio ju je. Ali ono što je uslijedilo duboko ju je potreslo. I trebalo joj je nekoliko trenutaka – mnogo više od nekoliko, zapravo – da se sabere.

Sada kada je sve čula, mogla je razumjeti što ga muči. Na čas je doista osjetila stid što nije razmislila o tome kako će on doživjeti njezin izbor. Ali isto tako, poželjela je i da on shvati njezinu stranu priče. Zar nije pomislio da nekima besmrtnost nije važna? Ljudi su često željeli duži život i zavidjeli vilenjacima, i najčešće nisu pomišljali da besmrtnost može biti i teret. Zar nije bolje imati makar i kraći život – i pri tome ispunjen i sadržajan – nego samo životariti cijelu vječnost?

Ali kada je čula ono posljednje, zaključno pitanje, tada je definitivno mogla u potpunosti shvatiti njegovo stajalište. Da su im pozicije zamijenjene, niti ona ne bi željela da on umre zbog nje.

"Ljubav čovjeka i vilenjakinje, to znam iz vlastitog iskustva, jako je teška i komplicirana i ima više prepreka nego prednosti", iznenada je u sebi začula odjek Aragornovih riječi, a onda joj se probudilo još sjećanja. "Ima nekih stvari koje ne možeš razumjeti, jer si vilenjakinja... koje čak ni Arwen ne može razumjeti, bez obzira koliko se volimo", bio joj je rekao. Oči su joj se raširile. Polako je kimnula, pomislivši da napokon shvaća što je mislio. Upitala se postoji li idealno rješenje za takvu situaciju – rješenje u kojem nijedan od partnera ne bi patio. I shvatila da nema.

Zašto je sve moralo biti toliko komplicirano?!

Nije više mogla zamisliti život bez Boromira – ne sada kada joj je nadohvat ruke bila sreća o kakvoj je ranije mogla samo maštati. Njegovo lice bilo je prvo što bi vidjela ujutro i posljednje što bi vidjela prije spavanja, a između toga bilo je bezbroj sretnih trenutaka. Nije mogla podnijeti pomisao da ostane bez njega. Isto tako nije mogla podnijeti ni pomisao da će on patiti. Maločas joj je rekao da je voli. To je bilo jedino važno. Voljela je i ona njega. I znala je da će učiniti sve da ga usreći.

Jednoga dana on će umrijeti, i ona će ostati sama. I sama pomisao na to joj je bila nepodnošljiva i nije vidjela nikakav smisao u tome životu. No ako mu je njezin izbor pričinjao toliko boli, onda će ona odustati od toga. Pokušat će izbrisati iz glave ono što je mučilo nju i biti isto što je bila i do sada. Vilenjakinja.

Zacijelo će jednoga dalekog dana opet preispitati svoju sudbinu i svoj izbor. Ali ne sada. I ne još jako mnogo vremena. Pokušat će nastaviti dalje i nakon njega; a što će donijeti još dalja budućnost... pa, to će saznati u toj budućnosti.

Uzdahnula je i pogledala ga, napokon se osjetivši spremnom.

"Nisam te nikada željela povrijediti. I sama pomisao da sam ti nanijela bol ili uništila nešto mi je teška. Da, možda sam mislila previše na sebe, ali... ti si mome životu dao smisao." Nagnula se malo naprijed prema njemu. "Što mi je bio smisao nekada davno? Borba protiv orka jer su mi ubili roditelje? Osveta? To može biti pokretač – i to samo zakratko – ali nikako ne može biti smisao. Osveta i mržnja ostavljaju jako gorak okus... oni su zlo. A ja ne želim zlo. Želim ljubav. Živjeti svoj život u ljubavi... s tobom."

Zastala je, tražeći prave riječi, pitajući se usput postoje li one prave koje bi mogle objasniti što je osjećala.

"Što je besmrtnost?" produžila je tužno, skrenuvši pogled zamišljeno u daljinu. "Znači li besmrtnost i sreću? Ne znam. Sigurno su mnogi vilenjaci našli sreću, ali to dvoje ne mora nužno biti isto. Zacijelo se sjećaš da smo već razgovarali o tome, ali pokušat ću objasniti ponovno." Vratila je pogled na njega. Nije mu mogla pročitati izraz u očima – bilo je kao da je podignuo neki zid. Srce joj se na čas stisnulo u strahu, ali nastavila je. "Znaš li koliki su vilenjaci uvenuli, pritisnuti bremenom tuge? Da, znam, reći ćeš da sam ja premlada da tako nešto kažem. A znaš li koliko ih ima mnogo puta starijih od mene, a mogu mi pozavidjeti jer u stotinama ili tisućama godina nisu našli ono što ja jesam? Znaš li kako izgleda kad je svaki novi dan samo tuga? Oni ne žive... oni samo životare... samo preživljavaju."

Ponovno je ušutjela. Jedini zvuk koji se čuo bio je tihi žamor iz spavaonica. Ellin ga je ponovno pogledala. Izraz na licu i dalje mu je bio nedokučiv. Nervozno je stisnula šake u svome krilu.

"Sve što sam željela bilo je proživjeti svoj život s tobom, iskoristiti svaki dan, proživjeti punim životom svaki trenutak. Jednom davno sam upoznala ljubav, ali izgubila sam ga brzo. Poginuo je u borbi protiv orka. A ja sam ostala sama i slomljena, i trebalo mi je mnogo vremena da prebolim. Sve do sada sam bila sama, i iako sam imala rođake i prijatelje, nisam imala nikoga u čijem bih naručju utonula u san." Sjetno se osmjehnula. "Ima mnogo vilenjaka koji su stari tisućama godina, a nisu nikada pronašli ljubav i nisu sretni... i doista ne bih željela doživjeti takvu sudbinu." Zadrhtala je. "Mislila sam da mogu iskoristiti milost koja mi je ukazana – što mnogi ne mogu – a to je odabrati sama svoju sudbinu. Ako sam ikada žalila što nisam rođena kao čovjek, onda žalim sada – jer bi tada sve bilo drukčije i nitko ne bi patio."

Sada je slijedio najosjetljiviji trenutak ovoga razgovora, trenutak da zaključi iznošenje svoga stajališta, i strah se vratio. Nakon sljedećih njezinih riječi govorit će on, i mogla se samo nadati da nije sve nepovratno izgubljeno.

"Ne znam mogu li u potpunosti shvatiti kako se ti osjećaš", naglasila je ključne riječi, namrštivši se. "Naime, ljudi drukčije gledaju na besmrtnost od vilenjaka. Ali nakon što si mi sve izložio, mislim da mogu shvatiti prilično dobro." Duboko je uzdahnula i zagledala mu se u oči. "Volim te. Sve što želim je biti s tobom. Ako kažeš da je moj izbor ono što će uništiti našu budućnost, onda povlačim to... jer ne želim živjeti bez tebe. Ako je tvoja želja da nastavim dalje... ako je to ono što ti mogu dati... učinit ću to."

Glas joj se polako ugasio. Boromir nije ni trepnuo, samo je zurio u nju. Dok su sekunde protjecale, njezino je srce bilo sve uplašenije. I kada je već mislila da neće moći izdržati napetost, naglo je raširio ruke i privukao je k sebi. Našla se stegnuta u čvrstom zagrljaju, tako čvrstom da gotovo nije mogla disati. Ali nije marila. Bila mu je u zagrljaju, i možda je ipak bilo nade.

"Nikada se u životu nisam toliko bojao nečega..." začula je njegov glas. "Nikada do sada nisam mislio da mogu biti toliko lud, toliko rastrojen, toliko... uništen. Imao sam nadu, ali istovremeno sam se i bojao da se vraćam samo da odradimo ovo do kraja."

Glas mu je bio tih i isprekidan, brane su mu pucale, i sada ga je napokon uspijevala osjetiti iza riječi... i oči su joj se punile suzama zbog njega.

"Nisam znao što ćeš odlučiti. I još uvijek pokušavam shvatiti da si prihvatila moju molbu." Naposljetku ju je pustio i došla je do daha, ali zadržao je ruke na njenim ramenima i naslonio čelo na njezino. I dok joj je srce tuklo kao ludo, počela je misliti da će sve ipak završiti dobro.

"Volim te..." nastavio je. "Ali bilo je premalo vremena za upoznavanje, za zajedničke misli, za navike. Tu sam pogriješio i skoro nas oboje upropastio. Jer iako si mi već govorila o tome, nisam zapamtio niti sam pitao što sve to zapravo znači za tebe. Nisam se potrudio shvatiti ni prihvatiti. Samo sam pobjegao."

Glas mu se prelomio i zašutio je. Opet ju je privukao k sebi i zagrlio, a dok je uzvraćala zagrljaj suze su joj potekle niz lice. Jedino je bilo važno da je grli, da je s njom, i da budućnost nije izgubljena.

"Ne ispričavaj se, jer ni ja se nisam potrudila upitati se što će moj izbor značiti za tebe", šapnula je isprekidanim glasom.

Nije odgovorio, samo ju je čvrsto stezao i milovao joj kosu i lice. Pronašla je njegove usne i poljubila ga s više žara no što je to ikada učinila; unijela je cijelu sebe u taj jedan poljubac, željela je da on osjeti da je njegova cijelim njezinim bićem. I kada su se najzad razdvojili, i njoj i njemu se vratio osmijeh na lice.

Zagledao se u nju, a na licu mu je vidjela izraz krivnje.

"Maloprije sam ti okrenuo leđa i otišao od tebe... oprosti mi."

"Nemam što oprostiti." Zagledala se u njega i polako se uozbiljila. Gledala ga je i upijala svaki detalj toga voljenog lica koje je zamalo izgubila... zbog vlastite sebičnosti.

Ustao je i pružio joj ruku, i krenuli su prema svojoj sobi. Prepuštajući se plamenu ljubavi i strasti, u sebi je tiho zahvalila što noćas nije kraj, već tek početak života koji je bio pred njima. Cijeli svijet će biti njihov.

Dok se kasnije odmarala ležeći s glavom na njegovom ramenu, razmišljala je o budućnosti. Još su se mnogo trebali upoznavati; svaki bi joj dan mogao donijeti neko novo iznenađenje. I svaki će biti prekrasan. Smiješak joj se razlio čitavim licem. Da, cijeli svijet će biti njihov.